Piše: Alma Ćirkić

Da li ste nekada vodili ljubav pogledom? Da li ste nekada nekoga milovali očima? Da li ste trepavicama po nečijem obrazu pričali priču o jačini vaše emocije?

Niste? A zašto?

Fantastična je stvar kada ste u prostoriji punoj ljudi svjesni samo jednog bića. Nevjerovatan je osjećaj kada, sa par metara udaljenosti, osjetite toplinu njegovog vrata ispod okovratnika košulje i nježnost kože iza uha. Uredno podšišana kosa koja vapi za dodirom. Moli da je razbarušite. Veoma je lako vizualizirati prste u kosi. Mekoću i miris iste. Iako metrima daleko, moguće je osjetiti dah. Biti svjestan samo njegovih usana. Lagano pomjeranje istih i zube koji proviruju kad se smiješi. Lice ispred lica. Svega par centimetara udaljenosti. Pomješane mirise. Mnogo topline, nježnosti i ljubavi. Divnu, ugodnu energiju. Sreću. Zadovoljstvo. Moguće mu je dodirnuti auru mislima. Osjetiti njegovu blizinu. Učiniti da on osjeti vašu. Kad ste posljednji put osjećali jedino pomiješani dah dvoje ljudi? Bez dodira usana? Ruku? Samo blizina? I iščekivanje? Kada ste posljednji put dozvolili da taj osjećaj traje?
Znate li da je takvo vođenje ljubavi nevjerovatno jako? Nije sve u fizici. Znate li da je nekada efikasnije i više zbunjujuće za drugu stranu nego sami dodir tijela?
Znate li koliko je fantastičan osjećaj slanje talasa ljubavi i želje dok vas neko gleda upitno? Kasnije pogled postane nježan. A kasnije…
Moć je u nama, drage moje. Samo se osvjestiti treba. Šta zračiš, to privlačiš, neko reče. Eto, ja sam zračila ljubav. Slala je u vagonima. Onim transportnim. Slala želju. Slala dodir. Potrebu i čežnju.
Zauzvrat dobila pogled. Onaj koji mi je rekao da je shvatio. Da je osjetio. Onaj koji se konektovao. Ne sa mojim tijelom. Ne sa umom. Sa dušom. Pogled koji sam razumjela. Kad je bliskost duše i srca temelj, nema te fizike, nema tih okolnosti, nema tog čovjeka niti žene koji ga može poljuljati.
Pokušajte. Usudite se. I javite mi kako je prošlo