Izdvajamo

Piše: Emina Modronja

Djetinjstvo, kada spomenem ovu riječ asocira me na kuću, selo, roditelje, komšije, školu.

U našem zaseoku ili kako mi kažemo u našem šoru, u zadnjih desetak kuća, u mojoj generaciji, rođeno je jedanaest dječaka i ja, jedina djevojčica. Ali opet ne uklapam se u tu generaciju jer sam od njih svih bila najmlađa. To vam je značilo isto kao da imate jedanaestero starije braće koji motre sve živo. Čuvali su me kao kap vode na dlanu. Igrali su se sa mnom.

Sjećam se ljeta u i kupanja na ribnjaku. Tada je za nas taj mutni ribnjak značio mora, ma neka egzotična destinacija. Dok jedan od momaka zvizne od jednom su svi vani, spremni za vratolomije. Trče svi niz voće do ribnjaka i ja najmanja među njima i derem se iz sve glave: „Čekajteeeeeeeeee i meneeeeee, Senadeeee, Saneleeeee, reću vas mami ako me ne povedete.“
Trčim i ja i to niz brdo i plačem jer sam ostala podaleko iza njih. Dok su oni dotrčali, skočili su odmah u vodu. Za njima sam nekako dotrčala i ja. Tada nisam znala plivati. Stojim na obali i gledam kako oni uživaju i plivaju.
„Upadaj i ti“ kaže mi brat Senad.
„Ne smijem“ odgovaram mu.
„Ma skači ja ću te uhvatiti“ insistira on i dalje.
„Ali bojim se“ pokušavam da mu dokučim moj strah od te mutne i duboke vode.
„Ako nećeš ja ode s momcima a ti ostani tu sama“ rekao je pomalo ozbiljan.
„Nećuuuuuuu“ zakrečila sam s obale, „čekajte me“.

Srce kuca milion otkucaja u minuti, strah i panika, sve od jednom. Brat mi maše rukom da skočim. Gledam u njega i strah me sve više i više hvata. Voda je mutna, ribe plivaju, žabe, zmije, nema čega nema u vodi. On me i dalje hrabri da skočim. Momci su već otišli podaleko i on bi s njima ali ne može od mene. On me je uviijek i čekao i kada bi me izazivali da sam smetalo, uljez i prikolica.
„Ako ne skočiš odmah ja ode a ti idi kući“ dobacio mi je iz vode.
„Neću kući“ derem se s obale.
„Skoči onda“ smrknut mi govori.

Skupila sam malo hrabrosti i prišla rubu betona s kojeg su skakali u vodu. Molila sam ga da me uhvati. Os se smijao i čekao d abućnem u vodu. U tim sekundama čekanja neko me gurnuo s leđa i ja sam pala u vodu, kao klada. Dok sam upala u vodu brat me uhvatio i povukso za ruku. Svi su se smijali naglas a ja sam bila toliko ljuta. Okrenula sam se da vidim ko me gurnuo ljuta kao ris. Đemil. Moj prvi komšija.
„Ma čekaj se da dođem kući, sve ću te reći Asimi, ti ćeš mene gurati u vodu“ počela sam da brondam na njega. Ali sreća što sam u vodi je bila neopisiva.
Brat me je učio plivati i držao me cijelo vrijeme. Nisu me puštali iz vida. Počela sam samostalno da se krećem u vodi i bila presretna. Iako su se šalili na moj račun uviejk su me čuvali i pazili da mi se nešto ne desi. Nagovarali su me da opet skočim i tako sam se oslobodila straha od vode.

Dok smo se mi šalili i uživali u vodi i druženju naišao je čuvar s ribnjaka. Vozio se na biciklu i pušio cigaru. Tih godina ribnjak ej bio u privatnom vlasništvu i nisu nam dozvoljavali da se kupamo ili šetamo. Vjerovarno su smatrali da krademo ribu. Zagalamio je s bicikla.
„Šta se ovdje radi“ upitao je ozbiljnim tonom.
„Kupamo se“ rekao je jedan od momaka.
„Da ne kradete ribu“ dodao je istim onim tonom.
„Ma kakvu ribu došli malo na kupanje“ neko mu odgovori.
„Hajmo izlazite iz vode i kući“ rekao je i sačekao da svi izađemo iz vode i krenemo kući.

Uz voće do kuće smo se smijali i zamišljali šta bi stvarno bilo da smo krali ribu, kako bi tek onda reagovao i šta bi nam se desilo. Na seoskom putu smo se rastali i svako svojoj kući otišli. Poslije kupanja u tom mulju morali smo se saprati čistom vodom. To su bile prve godine našeg povratka iz izbjeglištva, naše kuće su se još gradile a mi ni kupatila nismo imali kako treba. Mama je na drenom šporetu ugrijalavode u vešnom loncu i donijela ga kraj bunara. U kantu od jupola razblažila je vodu. Dala nam je maštrafu u ruke. Maštrafanje, najbolje kupanje ikada. Imaš određenu količinu vode i sad gledaj kolilo ćeš potrošiti. Kakva kada i kakav tuš, sapiraj se tu na avliji i bježi dalje dok još ima dana.

Mama je imala šporet vani. Tu se ljeti ložila vatra i kuhala hrana. Najdraže je bilo vidjeti lonac sa kuhanim kuruzima. Lapiš jedan malo posoliš i nema ništa slađe niti bolje. To je bila hrana našeg djetinjstva. Onako galdni i umorni od vode i kupanja pojeli bi sve živo.

Vrijeme je prolazilo. Momci su odlazili u vojsku, jedni su išli u srednju školu, jedni su bili počeli raditi a jedina ja ostala još u osnovnoj školi. Često bi me pitali:“Ima li jedinica?“
Sjećam se kada sam u sedmom razredu počela učiti engleski jezik, otišla sam kod stričevića Harisa da mu saopštim da napokon učim engleski jezik. Pogledao me i rekao:“Mino sad će ti morati malo ispod jezika osjeći neku žilu da možeš izgovarati kao amerikanci, tako su i nama u školi.“
„Ma neće gdje to ima?“ odmahnula sam rukom.
„Hoće vidjećeš, samo dok počneš učiti,“ nastavio je sa svojim pričom.
„Strina de reci mu“ požalila sam se strini koja je sušala našu prepirku od početka.
„Harise ne zadirkivaj je baciću papuču na tebe,“ zaprijetila je strina u moju odbranu.
Haris i ja smo bili jedan tim. Kad je počeo raditi jednoj firmi u selu, svako jutro bi me zovnu s puta da zajedno idemo, ja do škole a on na posao. Ako je išao bicikom povezo bi i mene da ne idem sama. Haris i ja smo se najviše voljeli jer smo bili stričevići i najbolji prijatelji i oslonac jedno drugom.
Kada bih napravila kolač prvo bih njega zvala s balkona:“ Hari ja napravila kolač, haj vamo.“
Odmah se čuju koraci uz stepenice, eto ga ide da proba šta sam smućkala. A ako ga ne zovnem par dana onda on dovikuje mene:“Bilaaaa imal išta slatko?“
Bila mi je bio nadimak jer sam kao mala imala skoro bijelu kosu i striko me počeo zvati Bila i ostala Bila. Tako smo svi i mali nadimke. Brat Senad je bio Struja a za mene Jada, brat Sanel je bio Suljo, Đemil je bio Mimi, Haris je bio Jakaca, Elvir je bio Jeva, Adis je bio Dado, Jasmin je bio Pino, Samir je bio Samko, Sanel komšija je bio Sanel Sekin i tako redom.
„Nema kolača,“ dreknula nih Harisu s baklona.
„ E jesi neka, lina, kako se misliš udati?“ dodao bi.
„Nema jaja“ kažem mu.
„Ima u mame koke snile, hoš da je pitam?“ dodaje Haris.
„De pitaj je ima li četvero.“
„Kaže da ima haj požuri.“
Odem kod strine po jaja. Letim preko dvorišra i nazad u kuću da vidim šta mama ima pa da mogu nešto slatko napraviti. Umutim nešto na brzinu, ispećem, samo nek je slatko i zovem ga nazad.
„Evo ja napravila“, govorila bih mu s ponosom. Ipak sam nešto uspijela napraviti od haman baš ničega.
Nama je sve bilo ukusno, nismo izmišljali. Striko je takođe obavezno probao sve što napravim. Često je govorio:“Striki niko i ne zna napraviti ko ti.“ A u mene tada srce kao planina, ne znam gdje sam od dragosti. Strina takođe dodaje:“Daće tebi strina još jaja samo dok koke snesu.“

Prolazli su dani, mjeseci, godine. Moji momci su odrasli i stasali u ljude, počeli su da se žene jedan po jedan. Ja sam krenula u srednju školu. Ako bi me sreli u gradu obavezno su pitali imam li para, da nemam kakvog momka da mu polome noge i tako redom. Popili bi kafu sa mnom u gradu ili samo prošetali. Osim njihovog zadirkivanja nikada se nismo posvađali. Mame su nas učile da se volimo i poštujemo. Moja mama je dojila jednog od momaka pa je često govorila da joj je to treći sin i upozoravala nas da nam je to brat po mlijeku. Tako sam ih ja sviju i gledala, kao braću.

Išli smo jedni drugima na sijela. Bili jedi uz druge u smrtnim slučajevima, pomagali jedni drugima. Ako se kupi sijeno, ako se kupe šljive, ako se nešto kopa ili gradi, bili smo zajedno.
Moji momci su se ženili jedan po jedan, neki su odlazili iz sela. Boljelo je svaki put kad jedan od njih ode. Osjeti se brate odmah da ga nema, spominje se, nedostaje nam ali nije više tu. Naš mali lopovski tim se polako raspadao. Kud koji.
Posljednjih godina ostalo nas je jako malo ali tada smo se držali zajedno, najviše.

Na moj devetnaesti rođendan u sred zime došli su moji prosci. Zatražili suod babe moju ruku i isprosili me. Zapucali su ispred kuće. Komšiluk je slutio šta se dešava. Ujutro su komšinice počele da dolaze. Tobejarabi kao da su dolazile na kakvu žalost. Plakale su sve i jedna. A sada kad se sjetim tog dana plačem i ja. Gledale su me kao rođenu kćerku koju ni jedna od njih nije imala. Suze su slijevale njima a i mami. Tiho su se došaptavale dok sam ja pripremala kahvu.
„Bome teško se nama kad ti odeš ko će nam lijekove donositi iz grada“, rekla je Asima.
„Bom ko će meni sude prati kad se razbolim?“ dodala je strina. I tako su spominjale u nedogled šta sam sve činila za njih i ne misleći ko će preuzeti moje dužnosti jednom kada ja više ne budem tu.

A moji momci. Oni su prijetili u mrtvu glavu. Ako me samo dirne ako ovo ako ono, nemoj da braća dolaze i tako redom. Svaki je imao nešto svoje da kaže da doda, da me nasavjetuje. Osjećala sam se kao djete, baš kao i svaki dan s njima dok sam odrastala.
Osvanuo je dan. Vrijeme da krenem. Pognutih glava došli su da me isprate, jedan po jedan.
„Ode ti nama,“ drhtavim glasom rekao je Haris.
„Ode Jakaca,“ odgovorih mu tada.
„Slušaj ne bude li ti fino odmah se vraćaj kući,“ dodao je striko.
„Neće tebe niko praviti budalom, imaš ti i ovdje kruha, nema striko sto cura, nemoj da striko šta čuje,“ dodavao je.
Svaki zagrlja je bio težak brate dragi, težak kao crna zemlja. Odvajam se od porodice i to me dovoljno boli, ali ne samo da ostavljam njih, ostavljam četu svojih momaka uz koje sam odrasla, koji su mi bili braća, podrška. Znam da nismo više djeca, svako ima svoj život ali brate boli duša. Ljubim njihovu djecu i žalim jer neću biti tu da ih gledam kako rastu. Često sam Samiru govorila kad bude imao djecu da ću ih štipati i gnjaviti kao što je on mene ali kada su njegovi sinovi rođeni voljela sam ih svim svojim srcem.
„Pazite jedni na druge i obiđite mi mamu“ zadnje je što sam rekla tada. Otišla sam sa dva kofera. Moja soba je ostala netaknuta, slike na zidu, krevet napravljen, moj sto i stolica na istom mjestu, nešto moje odjeće složene u ormaru.

Kući sam se vratila tek nakon tri godine, kada je moj sin već bio rođen. Svo moji momci su skoro bili u selu samo Haris nije. Radio je u Sloveniji.
Otišla bih kod strine svaki dan na kahvu, da bi jedan dan strina rekla;“Muštuluk hoću od tebe, Haris je krenuo iz Slovenije do noći će biti ovdje.“
Srce mi je bilo kao cijeli Prijedor tada, ide meni moj Jakaca.
„Moja Mino on je reko šefu ode pa makar i otkaz dobio.“ Dodala je strina. Ja nisam mogla dočekati da ga vidim.

Jedva sam dočekala noć. Dolazi Senad po mene i govori kako ima iznenađenje za mene.
Ja već znam strina mi rekla, pitam ga:“ Jel stigo Jakaca?“
„Kako znaš?“ upita me.
„Strina mi rekla de sad vozi brže“, nestrpljivo sam sjedila u autu do bratove kuće.
Izlazim iz auta i vidim ga kroz prozor. Suze radosnice su krenule niz lice kad sam ušla u kuću i zajecala:“Jakaca moj.“
Svi su pustili suzu dok me je grijao njegov zagrljaj i dok je vrijeme stalo na trenutak.
U toj sreći u kuću ulazi i Senad i nosi mog maloh Ahmeda.
„Ma sine kako si mi lijep, ne da te strikan nikome“, rekao mu je Haris a ahmed mu je odmah pružio ruke iako ga nikad do tad nije ni vidio. Sjeli smo svi na kauč i zagrlili se. Kamo puste sreće da nas život nije ovako razbacao po svim krajevima svijeta. Pričali smo satima ali nam svo to vrijeme jedostavno nije bilo dovoljno.

Sljedeći dan izlazim na balkon i opet kao nekad iz sve glave zovnem:“Jakaca ja napravila kolač haj vamo.“
Nakon par sekundi čujem korake uz stepenice, ulijeće u kuću baš kao nekada.
„Upadaj vidi šta sam napravila,“ kažem mu sva sretna.
„Hoćemo li iz tevsije?“
„Jašta ćemo.“
Mama gleda u nas i smije se. Vjerovatno se sjetila koliko nas je puta tako gledala, koliko nas je puta ispratila u školu,koliko nas je puta i ona i strina nahranile, koliko puta nas je zvala kući s ribnjaka, koliko puta nam je razmutila soka da se napijemo. Ko zna šta je sve polazilo kroz njene misli. Možda joj je najveća briga bila kako će nas opet ispratiti u bijeli svijet i kad će nas opet tako vidjeti.

Napunim dušu i vratim se nazad, valjda kući. Mama nazove svaki dan.
„Mama šta ima novo?“ pitam je.
„Bio mi Haris danas, došo iz Slovenije. Boga mi nikad ne dođe da me ne puta strina treba li ti šta.“
Ja duboko uzdahnem. Znam da pamte.
„Obiđite mi mamu.“

Emina Modronja

Ziv I zdrav bio veliki humani covjece, znaj da nisi sam,kud god ti I tvoja kamera za, tobom cijela vojska gledalaca,mi koji smo daleko,uz tvoju pomoc smo tu sa vama,hvala,hvala za ovo divno snimanje u detalje,dogadzanja ovog ljeta,bilo je I tuzno I veselo,veliki selam iz Chicaga!

Ismeta Terzic Dzihic