Domovina

Domovina je komad kruha,
u zimi, kad se drugog nema,
friška ili bajeta;
oni koji nemaju, znaju
kad vjetar obrušava dimnjake
i mrak smrkne rano
da čovjek od zemlje stvoren je.

Ona je gorda planina,
zelena i bijela,
tvrdoglava u jesen
poput stara oraha
kojeg oljušti oluja
prije neg' led zapada.

Ona je vesela ravnica,
mirisna u sjetvi,
zlatna u žetvi,
uz bokal vode iz bunara
da ugasi žeđ znoja
čađava insana, teških ruku
kojem mnogi ne zahvale.

Ona je rijeka, jaka i prava,
zemlja je to rijetka,
gdje suza je ispravna,
međ' davnina prkosna
svim onim kradljivcima duša
od rimskih i otomanskih,
inih i tuđih, pak još tu stoji.

Ona je i otac i mati,
svakom gostu čeka, silno,
njegovu nafaku dati.
Pa i onda kad se nema,
onaj kruh podijeli nerazmjerno,
drugima sve, sebi ništa,
jer pisana riječ vrijedi više.

Domovina stane u fildžan kafe,
kocku pečena šećera,
malo varenke,
i osmijeh ranih uspomena...
kad osijede sve navike,
i osvane se daleko.

Ona je zadnja kuća dunjaluka,
kad snaga iscrpi zadnji dah,
govor postane tišina,
a oči, u zadnji mah, selam šalju;
tu u zemlju djeda svoga
ponosno leći, halalolsun.

Elvis Deumić