Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

“Joj, mama, kako mene nerviraju ove narodne izreke! Dok ja skontam šta ko hoće reći… Zar se ne može jednostavno i direktno, onako u glavu, kako ti voliš? Šta sad meni tata priča da ću da ženjem kako posijem? Šta uopšte znači žnjeti? Staromodni ste pravo!”
“Vrlo jednostavno, sine. Ako učiniš nekome nešto loše, loše će da ti se vrati. Poruka je jasna. Sve se u životu vraća kao bumerang.”
“A to… Pazim se ja. Fina sam i dobra prema svima. Tata i ti imate najbolju kćerku na svijetu. Učim, čistim kuću, hranim životinje. Divna sam.”-kaže gospođica Oluja.
“I skromna.”-promrmljam.

Sjetih se maminog zelenog kaputa. Starinski, strukirani, sa velikim dugmadima. Kako me je samo nervirao! Kad god otvorim ormar u spavaćoj sobi, on je stajao tamo. Na istom mjestu.
Jednom mi je prigovorila zbog nečega. Ne sjećam se ni šta je bilo u pitanju. Znam da je sjedila na krevetima i slagala veš. Ja sam u svom tinejdžerski bubuljičavom stilu nešto pametovala. Pogledala me je tužnim pogledom i rekla: “Ne možemo sebi to priuštiti. Ja, sine, onaj zeleni kaput nosim 17 godina. Uvijek ima nešto preče. Tata je bolestan. Kuća u izgradnji. To će ipak morati sačekati.”
“Znaš šta, mama?! Muka mi je od tog kaputa! Mrzim ga! Kao da ja ne bih voljela da si mačka i napucana i da mi se takva pojaviš na roditeljskom, da te svi gledaju i dive se!”
Nije rekla ništa. Ne sjećam se ni izraza na njenom licu. Nisam ga pogledala jer sam demonstrativno napustila sobu. Prava neotesana Prištičavka Krastić! Možda je i bolje. Vjeovatno bi me tuga na njenom licu i danas proganjala… Možda je i zaplakala…
Stajao je taj kaput u ormaru dok nismo izbjegli. Njega mi nije žao što je ostao u kući. Ne zanima me da li ga je neko nosio ili bacio. Halal im bilo. Nismo ga spominjali. Nije nam nedostajao. A kome bi i nedostajao podsjetnik na borbu sa životom i neimaštinom?
Pita me gospođica Oluja neki dan da je odvezem do grada. Ide na sok sa drugarima. Sredila se ona. Korektor, maskara i nova jakna. Sa krznom. Ja umorna. Nemoćna. Neraspoložena. Za sve osim za nju.
Sjedimo u autu i vozimo se prema gradu.
“Gdje ste se dogovorili? Gdje te čekaju?”-pitam je.
“Ispred hotela.”-kaže. “Ali nemoj tamo autom. Ostavi me malo dalje.”
“Zašto, sine? Nije mi teško da te odvezem. Žao mi da pješačiš. Ima i vjetra.”
“Neću da vide naše auto. Sramota me je da vide šta voziš. Njihovi roditelji svi imaju bolja auta. Znaš kako dobra i bjesna!”-zaneseno će. Ne gleda u mene. Možda je i bolje tako.
Šta se upravo desilo, pitam se. Bumerang iz džepa maminog kaputa? Biće da jeste. Ravno u glavu! Zaboli. Do suza. Spuca me. Poletio daleke osamdeset i neke. Sletio danas. Nakon što me je zveknuo onako kako zaslužujem, onako da još uvijek zvoni u glavi, zavuče se u drugi džep. U džep crne jakne. Nove. Sa krznom. One umazane korektorom.
Volim je. Znam kako je težak taj bumerang. Sada znam i kako boli kada se vrati. Više, neuporedivo više nego što boli kad si neosjetljivi tinejdžer. Valjda dobije na masi i ubrzanju.
Pričaču s njom kad se vrati. Reći ću da joj opraštam i razumijem. Ne želim da ga vuče u džepu godinama. Ne želim da je zaboli. Ipak ona pazi. Fina je i dobra prema svima. Tata i ja imamo najbolju kćerku na svijetu. Uči, čisti kuću, hrani životinje. Divna je. Nastojaću da joj kupujem jakne bez džepova. Što se auta tiče, moraće se naviknuti. Otplaćivala sam ga punih pet godina.
Ona auto gleda tek pet. Mene je kaput proganjao sedamnaest.

Imamo mi još vremena, kćeri. Tek učiš i saznaješ. Neću kriti od tebe stvari koje me bole. Reći ću ti kada me povrijediš. Da ne bude da nisi znala. Da ne bude da ti nisam skrenula pažnju na tinejdžersku neosjetljivost i fokusiranost na sopstvene potrebe i iskrivljene vrijednosti. A ako to do tebe ne dopre, sa zadovoljstvom ću izrezbariti bumerang I ukrasiti ga cvjetićima…


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic