Izdvajamo

Osman Menković/ Otrgnuto od zaborava

Kozarac... Bešići... Bešića poljana... to vam je kao majka koja ima dvoje djece i čuva ih kao zjenice očiju svojih. Od silnih mećava, oluja, oštrih sjevereca i dubokih snježnih nanosa, svojim zagrljajem štiti ih Kozara, ta plemenita i pitoma planina. Na južnoj strani Kozare nalaze se i ogromne kamene gromade, što narod im imena dade... Zečiji kamen, Kozarački kameni, Šuplja stijena. Na platou šuplje stijene, zadnja kuća Beš'ića ili prva kuća Bešića poljane, bila je kuća rahmetli Smajila Deumića, zvanog - HELBET.

Bila je to klasična riglovana Bosanska kuća sa pratećim objektima... štalom... kolarom... pojatom... kukuruzanom... hambarom... a oko kuće i omanji šljivar... Kuća je bila... ma u Kozari a... bukvalno na Šupljoj stijeni i kad bi se u čaršiju išlo... sve je pod nogu... niz brdo bilo, ali kad se uzme troška i onoga što se u ćaršiji za potrebe kuće može naći i to na pleća uprti... eeeh, onda je valjalo sve to... nadase tegliti i uspon do kuće savladavati. Našem Helbetu to, ni problemčić nije bio jer on je, za vrlo snažnog, čovjeka slovio.

Kupio je on sebi, na placu u čaršiji, ormar... kažu trokrilni... uprtio ga na svoja pleća i široka ramena i pravac kući. Uz put je Helbet susretao komšije, poznanike, prijatelje i sa svakim je i promuhabetio ormar sa pleća... nije silazio... do u kući!? Zaticao se Helbet i na vašarima... punim zabave... svakakve... ali, najatraktivnije je bilo... hrvanje sa međedom?! Po vašarima su hodali "dreseri" medvjeda, u pravilu bili su Romi i oni su medu naučili da igra, da pokaže kako se snaša šminka, kako bere i jede kruške..., a posebna tačka je bila, ako neko od gledalaca smije, da se sa medom pohrve, padale su tu velike opklade, pa bi pobjednik i dobru nagradu dobio. Nije bilo za čuti da je ko medu pobijedio... do našeg Helbeta... a on... ne samo da ga je pobijedio nego je gazda medu, jedva na lancu i štapu zadržao, bez obzira na brnjicu kroz medine nozdrve probijenu. Zimi, ako bi Helbetu mrsko bilo, volove u jaram uprezati ići po drva, on bi preko ramena sjekiru prebacio i u Kozaru. Odsjekao bi, pogolem bukvić, okresao ga, nabacio na rame pa kući i eto ti Helbetovci i djeci, par konaka drva.
Sreli su ga, jednom prilikom, ljudi a on natovario golem voz sijena na gvozdena kola i negdje na pola puta do kuće, prosječe jedan točak mekahni seoski put i uglavi se do...glavičine... Nije se Helbet toga uplašio nego je prišao do uglavljenog točka, malo počučnuo, uhvatio rukama za paoce i kotačku šinu i tu stranu kola i tereta iz usjekline izvadio, čaknuo volove i odglavljenm teretom put kuće nastavio.

U jedno proljeće, u kojem se malo zima protegla, ostao je Helbet bez hrane za blago, a nije se još ono pustiti i otraviti moglo pa se trebalo dokupiti marvene hrane da se iz zime izade i da se blago mogne u Kozaru pustiti. Četvrtak je bio Helbet se u Kozaračku čaršiju spustio te se malo raspitivao ljudi mu rekoše da u Rajkovićima, u zadnjem zaseoku Kozarca prema. Mrakovici, jedan komšija, šokac, prodaje... kuruzovinum Prodaje on kuruzovinu ali na... naramak... Dovitljiv neki komšija bio... znao je on da kuruzovina nije teška koliko je kabasta roba i da se u naramku ne može mnogo snopova ponijeti pa je zato odlučio je, samo, na naramak prodavati. Ode Helbet kući i pravac u... kolaru... Uzme jedan, podugačak, štrik, premota ga par puta, prebaci preko ramena pravac... Rajkovići... kući Dovitljivog komšije. Pozdraviše se oni kao komšije, Helbet mu dade pare za naramak kuruzovine pa ode u komšijin harman. Položi svoj štrik ispod jednog stoga kuruzovine, uz pomoć merdevina pope se na stog i poče bacati snopove kuruzovine. Helbet ih je bacao, a Dovitljivi komšija je, zapanjeno gledao sve dok Helbet nije, haman, sav stog na štrik prebacio. Siđe sa ono malo stoga što je ostalo, prebaci krajeve štrika preko gomile kuruzovine, dobro ih uveza i utegnu pa tu gomilu đilitnu na svoja ramena i...ode...odnese naramak kuruzovine...

Dovitljiv je naš, Dovitljivi komšija bio, ali i naš Helbet se dobro dosjetio a snažan je bio.

Na platou Šuplje stijene i sada, par krupnih kamenova, ima na kojima su ležale poduminte Helbetove kuće, a od voćnjaka su ostala stare, obrasle lišajem, dvije tri šljive i samo, onaj ko, dobro zna, može otkriti da je tu, ne tako davno, živio čovjek koji je i međeda u hrvanju pobijedio. Neka je vječni rahmet našem Helbetu i da ga dragi Allah nastani u dženetu. Neka Dovitljivi komšija počiva u miru i svoi smiraj nađe u raju. AMIN! AMEN!


Preneseno iz knjige "Otrgnuto od zaborava"


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Teufik Kulašić podsjeća da je svaki drugi stanovnik prošao kroz prijedorske logore, te logor Manjaču. Blizu 2.500 Kozarčana ubijeno je, a njih još gotovo 600 nije pronađeno.