Izdvajamo

Piše:Alma Čirkić

Posmatram juče gospodju na sjedištu pored mene. Kasne šezdesete. Plava kosa. Dugi prsti sa elegantnim prstenom i lijepo oblikovani nokti. Umorno lice i tužne oči. Na usnama osmijeh. Ne priča puno. Ne zanovijeta. Ugodan je saputnik. Nekako se svi prema njoj ophode sa poštovanjem. Jednostavno ima takav stav.
Kad smo stigli na odredište izgubila sam je iz vida. Znate već kako to ide. Smještaj, pa istraživanje gdje jesti, piti i sve ostalo što radite po dolasku u turističko mjesto u kojem ranije niste bili...
Ujutro se dosta rano budim. Napravim si kafu jer jos uvijek ništa ne radi i lagano se spustim do plaže.
I ona je tamo. Sjedi sama. Pored nje takodje kafa. Zamišljeno gleda u more.
Poželim joj dobro jutro. Pozove me da sjednem pored nje. Iskreno, jedva sam dočekala.
"Koja je vaša priča?"-pitam je. Nasmiješi se sjetno. Očekivala sam priču o dugom, sretnom braku. O unučićima, o ljubavi, o poštovanju. Možda njegovom preranom odlasku. Iznenadila me je.
Pitala me je da li sam ikada čula za objašnjenje zašto su ljudi nesretni u ljubavi.
"Voljela bih čuti vaše mišljenje" - kažem.
Po njenim riječima, počelo je sa Adamom i Evom. Kad su počinili grijeh, Bog je razmišljao kako da ih kazni. Ne samo njih. Cijelo čovječanstvo. Odlučio je tada da će svaki čovjek imati svoju srodnu dušu, ali samo rijetki će imati priliku da je sretnu. Ostali će biti nesretni i tragati, a poneki će je naći čisto da bi drugima pokazali da srodna duša postoji i naveli ostale da i dalje tragaju.Oni koji je ne pronadju biće kažnjeni tako sto će gledati sreću onih koji je pronadju, a ovi drugi, naoko sretniji, tako što će je izgubiti kad im je najljepše.
"Čula sam to objašnjenje negdje"- kazem joj.
"Ja drugog nemam"- kaže.
"Bili smo tako sretni i zaljubljeni. Disali kao jedno. Imali milion planova. Ukrade se. Ode medju andjele. Jedva sam ja to preživjela. Opala mi kosa bila. Htjela se ubiti. Onda sam nekako shvatila da svi plaćamo tudje grijehe i pomirila se s tim. Cijeli život putujem. Obilazim mjesta koja sam željela obići s njim. Nekako osjećam da je uvijek tu pored mene. Tada mu se nasmiješim..."
Gleda u more zamišljeno... Posmatram je ispod oka.
"Gledaš me." - s osmijehom reče.
"Da. I razmišljam....."
"Imam osjećaj da se ne slažeš."
"Jednostavno sam drugačija"- s oklijevanjem rekoh, ne želeći je povrijediti.
"Vidim. Osjetim"- prošaputa. "Djeluješ snažno. Šta mislis o svemu? Baš me zanima."
Jedva sam dočekala da me to pita.
"Znate, gospodjo, ja vjerujem da je Bog milostiv. Mislim da nas nikada ne bi kažnjavao na taj način. Pogotovo ne cijeli ljudski rod. Tako da to objašnjenje kod mene ne bi prošlo. Drugo, često nam uzme nekog ili kako kažu, zatvori jedna vrata da bi nam otvorio druga. Patila bih ja, ali bih s vremenom odškrinula druga, čisto da vidim šta me čeka iza. Ne mora biti isto. Nikada i ne može biti. Ne postoje dvije iste osobe. Ali ko zna? Mozda ste se odrekli neke drugačije ljubavi, supruga, djece, unučića... "
"Razmišljala sam o tome. Mada dosta kasno, kad to više nisam mogla promjeniti"
"A tvoja priča?"- pita me.
"Sastoji se iz više dijelova."- kažem.
Smijemo se i gledamo u more. Uživamo u jutru. Pričaćemo mi još.
Ona o njemu i svojim putovanjima. Baš me zanima čime vas to obilježi jedan muškarac da cijeli život ne poželite nikog drugog. Da li su posebni takvi muskarci ili žene poput nje?
Ja ću o gospodjici Oluji. Ona je najvažniji segment mog života. Pričaćemo o prijateljstu, o ljudima...
Imamo deset jutara pred sobom. Dogovorile smo se. Deset toplih, mirnih jutara sa mirisom kafe i mora...
Ja se radujem novom prijateljstvu. Radujem se tim jutrima. Lijepo je prići nekom ili dozvoliti nekom da vam pridje. Prijatelju, prijateljici, muškarcu... Društvena smo bića.Ako vas ne budem gnjavila pričama, sad znate gdje sam. S nogama u pijesku i u društvu nove prijateljice pijem kafu i pozdravljam dan


... I kao uvijek, naša dijaspora stupa na scenu, ona koja na svojim plećima već godinama vuče ovu zemlju i neda da propadne. Poznati i nepoznati ljudi javljaju se...