Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Sjetimo se Srebrenice I svih drugih gradova koji cijenu rata skupo platiše

Jadnih ljudi u kolonama za streljanje koji se nikada kući ne vratiše

Eha strave i užasa što u ljetnoj noċi odjekuje

Tješenja da ovo zlo jednom će proći

Ideala i vjere da bolje sutra će doći

Momaka u cvijetu mladosti, djece, staraca u poderanoj odjeći I njihove nesnosne boli

Oči orošene ,u nebo uprte, nijemi pogled sto Boga za spas moli

 

Sjećanja utjehu nude na one sto srce toliko voli, A razum je sve jači

Epohu mira priželjkuju, put spasa sve je kraći I kraći

 

Samo još malo, pa do slobode, sve bliže su svojoj braći

Rat, taj oholi rat, ni za kog milosti nema

Ekrani su prepuni vijesti, ali obmanut svijet nažalost drijema

Borba između života I smrti, Evropa oklijeva i karte u rukavu vrti

Ratnici oholi, pretvoreni u demone, odluke prave u ime smrti

Epitafe pišu, prošlost s radošću brišu I prljavom pravdom rukuju

Ne haju za prijatelja I prvog komšiju, pretvaraju se u sotone, dok svijet u poricanju zla tone

I jata ptica pripremaju se za bijeg pred ovom strahotom ljudskoga uma

Caruje snaga oružja, rafali se cuju sa prašnjavog druma i kao u košnici pčela sve vrvi

Evo, zora sviće sa pečatima svježeg mesa I krvi

Semira Jakupović


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.