Izdvajamo

PONOVO TRAVA NIČE    SEMIRA JAKUPOVIĆ

Čuje se oštri zamah

I pjesma kosaca u jutra rana

Padaju vlati trave

I žutih maslačaka glave.

I cvrkut ptica se čuje

Dok mirisi pokošenog bilja se širi

I nadolazi sjećanje na maj

Kad vjerovasmo u neuništivost slobode

O, mi, naivni pioniri!

Ponovo proljeće stiže

I priroda svuda buja

žalosnu tugovanku mitraljeza slušam

I užasom se puni moja duša.

Ne padaju više vlati trave

Nego nedužne ljudske glave

Iz srca uzdah izlijeće,

“O, zar se može,

Ubijati i u proljeće?”

Dočeka rodna gruda

Proljeće bez krvavih ratova

Jos rane sa opeklih duša pušu.

Al’ neće zemljaci moji

Proljeću da ubiju dušu.

Tamo gdje padoše glave

Trava ponovo niče

I jutro novo sviće

prepuno nadanja.

I zivot se ponovo rađa

Daleko od razmirica, ratova i svađa

I neka nova djeca na livadi igraju i plešu

Puštaju golubove mira

I dozivaju u goste sreću.

DJETINJE OČI UGASLE

Na polju bulka rascvjetana

Uziva na postelji zlatnoga klasja

Latice upijaju nebo

Toplinu sunca vrela

Dok vjetar njise I talasa.

Dijete je gleda I trci

Da majci poklon da

Okolo ptice gladne

I duse ratne, jadne.

Bezbrizno djetinjstvo zove

I ne razumije zasto se gine

U potrazi za lijepom bulkom

Ne vidi natpis “Mine”.

Crvena bulka netaknuta

I krv oko nje prosuta

Na postelji zlatoga klasja

Djetnje oci ugasle

A vjetar talasa, talasa.

ŽRTVAMA MINA U RATNOM I POSLIJERATNOM PERIODU

Semira JakupoviĆ


"Vidiš ovu moju podignutu ruku, koja kao kameni cvijet osta, da svjedoči zločin vaš...
Vidiš ovaj cvijet sa latica pet, to je dokaz protiv vas, koje je vrijeme sačuvalo...
Vidiš li i čuješ vapaj moj, preklinjanje moje da me u životu ostavite...

Ova ruka moja osta podignuta, da te sjeća, i da pamtiš, da ti strah od Božije kazne ispunjava i noći i dane...

Predajem te Bogu Svemogućem ubico tijela i duha moga, neka ti Bog sudi, a ja ti oprostiti neću...."

Taif Rose 2013

Opširnije...