Adil Bešić je dobitnik “Zlatnog ljiljana”, jedan je od devet heroja oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Rodom je iz Kozarca, čuvenog mjesta kraj Prijedora. Adilova porodica, roditelji i majka, danas žive u svom rodnom mjestu, a ovih dana su im u posjetu stigli i Adilov brat i snaha, što je bila lijepa prilika da ih posjeti novinarka Stava kojoj su podijelili sjećanja na heroja odbrane Bosne i Hercegovine.
AMILA MEMIĆ
Adil Bešić, jedan od devet heroja oslobodilačkog rata, rođen je 5. aprila 1964. godine u Kozarcu. Dvije godine kasnije Adilova porodica se preselila iz Kozarca u Prijedor, gdje je Adil i završio osnovnu školu. Potom je završio Vojnu gimnaziju u Zagrebu, te Vojnu akademiju u Beogradu i Sarajevu. Služio je u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji u činu kapetana, a nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije, prešao je u Hrvatsku.
Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu priključio se Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine u Bihaću, gdje je postavljen za komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je 28. novembra 1992. godine tokom zadatka, kao komandant bataljona 2. bihaćke u rejonu Grabeža. Posthumno je odlikovan “Zlatnim ljiljanom” te Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora Armije Bosne i Hercegovine.
Adilova majka, po kojoj je i dobio ime, preselila je na bolji svijet samo osam dana nakon poroda. Brigu o Adilu preuzela je njegova pomajka Bahrija Bešić, koja ga, kako kaže, nikada nije odvajala od sinova koje je sama rodila. “Njemu nije bilo ni punih 40 dana kad sam ga primila. Toliko mi je prirastao srcu, nisam ni njega, a ni Nihada odvajala od svoja dva sina Ilijaza i Izeta. Niko nije znao sve dok Nihad nije pošao u vojsku da Adil i on nisu moji sinovi i da nisu rođena braća s mojom djecom. Ja to nisam dala u javnost, da ih ne bi ko podgovorio i da oni mene ne slušaju. Njihov otac Adem nije bio tu, a ja sama odgajala sam ih kao da su prava braća, tako su se i slagali. Ne znam da su se ikada posvađali”, priča nam Bahrija.
Za Adila kažu da je bio dijete kakvo se samo poželjeti može. Kada je odlučio da upiše vojnu gimnaziju, roditelji su ga svim srcem podržali, kao i njegova braća. Adil je imao odličan uspjeh u školi i bio je učenik za primjer. Znao je dva strana jezika, bavio se raznim sportovima. Bio je odličan košarkaš, u šali su ga drugovi nazivali drugim Draženom Petrovićem.
“To je bilo posebno dijete. Bio je miran, poslušan, nije pravio belaja. Cijeli komšiluk ga je volio, svi. Kada je upisao vojnu školu, ja sam plakala danima. Teško mi je bilo, sva djeca ostaju, a on ode. To je bila njegova odluka, mi smo ga podržali. Adem ga je pogotovo podržao jer se bilo lakše zaposliti. Tada je samo Adem radio, a valjalo je živjeti. Najstariji je upisao fakultet, trebalo je svu djecu tada odškolovati. Pošto je Adem radio u Zagrebu, djeca su najviše bila kod mene. Ja sam bila s njima i brinula se o njima. Napustila sam posao, nisam mogla više raditi jer sam se sad morala brinuti o Nihadu i Adilu, koji su bili jako mali”, sjeća se Bahrija.
“On je bio takav da nije imao mira. Išao je na kurseve, učio jezike, trenirao džudo, karate, košarku. Samo je on od djece krenuo vojnim putem, niko više. Bio je toliko čvrst u svojoj odluci, nikako se nije kolebao”, dodaje nam Adem Bešić, Adilov otac.
Adilov brat Izet nam priča da su Adila vazda bili željni, budući da je veoma rano otišao iz kuće. Sjeća se jednog od svojih rođendana, kada je Adil došao iz vojske i donio mu na poklon stvari koje su tada bile u trendu, pa je Izet tako bio “glavna faca” u komšiluku. “Adil je stvarno bio divan brat, fenomenalan. Čovjek za svoje godine izrazito ozbiljan i zreo, čvrstog karaktera. Miran, povučen, tih, ali kada je trebalo dati savjet, lijepu riječ, obaviti neki posao, stvarno je bio poseban. Bio je iznimno dobar drug i prijatelj. Nas braću je veoma volio i obilazio bi nas kada god bi došao iz vojske”, govori nam Izet.
O Adilovoj odlučnosti i jakom karakteru govori nam događaj iz djetinjstva kada je kao momčić otišao rodbini u posjetu u Kozarac. Nagovarali su ga da prenoći, na šta je on rekao da neće i da će ići kući. Htjeli su ga odvesti u Prijedor, međutim, on je i to odbio. Otišao je do banjalučke ceste, gdje je čekao autobus, ali mu se, izgleda, nije dalo čekati te je pješke iz Kozarca, iz Kamičana, došao do Prijedora. “Sjećam se, on je na sabahu došao. Nigdje nije ni svratio ni stajao. Samo zato što je kazao 'neću' i to je bilo to, kraj”, kaže Izet, na šta Adem dodaje: “Njegova riječ je bila zakon.”
O Adilovoj hrabrosti priča se decenijama, a Adilovi roditelji i brat nam kažu da je on oduvijek bio takav. Ničega se nije bojas i uvijek je čvrsto stajao iza svoje riječi. “Baš su njemu dali one konvoje naoružanja da on provede kroz Hrvatsku. On je bio odlučan u svojoj namjeri. Ne mogu reći da je on od nekoga to naslijedio, rodio se takav i gotovo”, kaže Adem.
Izet kaže da je Adil znao šta će se desiti u Bosni i Hercegovini, te je s kartom i kompasom obilazio terene oko Sanskog Mosta, Bosanskog Petrovca, Ključa... Išao je na biciklu i nije se vraćao danima. “Adil je bio jako zabrinut kada je bio zadnji put u Prijedoru, nasavjetovao me, pokazao samoodbranu. Živio je kao vojnik i razmišljao kao vojnik. Mi nismo sumnjali da će dati svoj doprinos ovoj državi”, kaže Izet.
Rat je Bešiće zadesio u Prijedoru, tog izuzetno teškog perioda života i ne vole se sjećati. Bahrija je sama ostala u Prijedoru, dok je Adem otišao na posao u Zagreb, Adil na ratište, ostala trojica sinova su odvedeni u logore, iz kojih je najmlađi sin Izet izišao posljednji. “Ja sam se trebao treći dan Bajrama vratiti u Zagreb na posao. Krenuo sam, a već su bile postavljene barikade. Sjeo sam na autobus, oni su nas zaustavili, pola autobusa radnika su pokupili i odvezli ne znamo ni mi gdje, a nas ostale su vratili kućama. Ja sam imao poznanike vozače i bila je neka nada u meni da se može proći. Jedan mi reče da ima nade, bilo je još nas, on je kroz neke šume nas vodio i mi smo, hvala Allahu, prošli. Ne znam ni ja kako smo uspjeli, ali smo prošli u zadnjem trenutku. Sudbina”, prisjeća se Adem.
“Da tada Adem nije otišao, Bog zna da li bi se više i vratio živ. Ja sam ostala ovdje sama s djecom u Prijedoru. Jednog dana su nam samo došli i rekli da izađemo na ulicu i da izađemo na čaršiju. Ostavila sam kuću otvorenu, izašla, svi smo masovno išli, cijeli komšiluk pred džamiju. Djeca su plakala, strah te je. Upiru u tebe one automate, ti ne smiješ ništa kazati. Muškarce su odvojili od nas žena i od djece i sve ih poslali za Omarsku”, priča nam Bahrija.
“Najstariji sin Nihad imao je kolegu doktora koji je bio Srbin i znao je njegove roditelje. Dao mi je adresu, da ne bismo završili u Trnopolju. Došla mi tad snaha moja, imala dijete od 20 dana, a bila je tu i Ademova sestra, koja je bila trudna. Ja sam krenula s njima, zaustaviše nas njihovi vojnici i pitaju kuda ćemo mi. Ja kazala da idemo tom doktoru, rekli da su nam to poznanici i da će nas primiti. Oni će ići ispred nas, da mi dođemo do te zgrade gdje smo pošli. Mi smo došli u zgradu, pitali njih hoće li nas primiti, oni su pristali. Pun nas je stan bio kad smo došli, tu smo prenoćili, a onda su oni došli izviđavati i ispitivati, te su tražili lijekove od tog doktora, na svaki način pokušavali ući, samo da vide ko je unutra. Kasnije su nam dojavili da se možemo vratiti kućama, ja nisam smjela sama pa smo išli u pratnji oca od tog Nihadovog kolege doktora”, prisjeća se Bahrija.
Bahrija se vratila skupa sa ženskim članovima uže porodice ponovo u svoju kuću, koja, nasreću, nije bila spaljena. Međutim, nikada nije imala mira znajući da su njena djeca u logoru i da ih tamo muče danonoćno. O njima nije dugo imala nikakvih vijesti, tek je kasnije čula da je Ilijaz prešao u Armiju RBiH, a da je Izet na Manjači. O Adilu su znali samo da je u Bihaću i da se bori. Izet je uhapšen 30. maja 1992. godine i odveden u logor. Dvojica braće su u logoru Trnopolje bili oko dva i po mjeseca, Izet je ostao pola godine. Odveden je iz Omarske na Manjaču.
“To nije bio logor kao što su bili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sve je bilo divlje. Mogao je svako doći i raditi šta god je htio i dolazili su. Ubijali su kako planski, tako i slučajno. Mučili su nas, puno se trauma doživjelo i preživjelo. Ja sam ležao na pločicama u kupatilu i zbog toga danas trpim bolove u nogama i kičmi. Nakupilo se tih fizičkih posljedica, a o psihičkim da ne govorim”, kaže Izet. Po izlasku iz logora prihvaćen je u prihvatnom centru u Karlovcu. Razmišljao je gdje bi, a pošto je već imao starijeg brata Nihada u Švedskoj, odlučio je da je to najbolji izbor. Poslije su došli i roditelji, tamo su živjeli nekoliko narednih godina. “Tamo su nas jako dobro prihvatili. Odmah smo dobili lične karte, poslove. Odranije su imali iskustva u migracijama, lijepo smo živjeli. Jedina mana je bila daljina i stalni žal za domovinom”, priča Izet.
Adem je posebno ponosan na činjenicu da je Adil bio osjećajan i dobrodušan prema svakom potčinjenom vojniku, da se brinuo o njima kao majka o svom djetetu. Koliko je bio sposoban i vješt, pokazuje i podatak da je puno više vojnika u njegovoj jedinici ginulo nakon njegove pogibije. “Detaljno je planirao svaku operaciju, da što manje bude gubitaka. To je bio njegov način ratovanja, puška nikada nije bila na rafalu, uvijek je bilo pojedinačno pucanje metaka. On je na vojsku pazio više nego što je roditelj na svoje dijete. Za njega je bila ogromna stvar da mu neko povjeri svoj evlad. Bio je jako odgovoran”, pričaju Izet i Adem.
Adil je poginuo 28. novembra 1992. godine u Bihaću. “Komandant Atif Dudaković mi je javio da je poginuo. Ja sam tada bio u Zagrebu. Nisam imao čime da javim Bahriji i djeci, a i da jesam – ne bih. Znao sam da će svi to teško podnijeti”, kaže Adem. “Petnaestog maja sam se posljednji put s njim čula. On je nakratko nazvao, bio je tu i Nihad, pa sam rekla Nihadu da dođe i da se čuje s bratom. Rijetko je bilo moguće kontaktirati, Nihad je s njim malo porazgovarao, nešto se spomenulo o pucanju i veza se prekinula. Više ga nikad nisam ni čula ni vidjela”, priča Bahrija.
Adilova braća su izašla iz logora i otišla kod oca Adema u Zagreb. Tamo su saznali vijest o Adilovoj pogibiji. Bahrija kaže da su neke njene komšinice čak znale, ali joj nisu htjele kazati. Svima je, naravno, teško bilo prihvatiti takvu vijest, ali je Izet imao poseban predosjećaj. “Prvo sam na kapiji pitao oca gdje je Adil, na šta mi je on rekao: 'Ne pitaj za njega' i odmah sam znao šta je. Nisam zapisao tačan datum, ali znam da jednu noć prije izlaska iz logora, na nekih mjesec dana, a to će biti otprilike u vrijeme kada je Adil poginuo, nisam mogao nikako spavati. Bio je tmuran dan, jesenjski, kišan. Obuzela me je neka tuga i posumnjao sam da se nešto loše desilo. Nisam imao nikakve informacije, ali sam imao taj jaki predosjećaj. Bili smo svi veseli što izlazimo iz logora, prijatelji su mi rekli kako ću sada napokon vidjeti braću, mamu, babu, a ja sam im rekao: 'Za sve uredu, ali za Adila ne znam da li ću ga vidjeti.' Tako je i bilo, osjetio sam ja to”, kroz suze nam priča Izet.
“Mi smo Adila i prije svih ovih priznanja i nagrada voljeli i poštovali, sve ovo što je dobio ništa niti umanjuje niti povećava ono što smo prema njemu osjećali. Ni s čim se ne može umanjiti naša tuga i bol, a najviše nam nedostaje u novembru. Bude jako teško. On je u našim očima uvijek bio i ostat će heroj”, zaključuje Adilov brat Izet. “On je uspio učiniti ono što ni iskusniji od njega nisu mogli. Adil je uspijevao sve, sve osvajao. Malo je ko bio hrabar kao on. Njima je bilo žao zato što je to bio veliki gubitak za vojsku. Koliko je god to bio naš gubitak, toliki je bio gubitak i državi. Takva je bila Allahova odredba, a mi smo ponosni na njega što ga narod cijeni i poštuje dan-danas”, kažu nam roditelji rahmetli Adila.
Godine 1997. godine vratili su se iz Švedske. Adem kaže kako nije morao puno razmišljati o toj odluci, te se zbog povratka nikada nije pokajao. Jednostavno rečeno, on bez Bosne nije mogao. “Istog momenta kada su rekli da se može iz Švedske u Bihać i iz Bihaća za Prijedor mi smo krenuli. Mi smo bili ovdje među prvima koji su se vratili, čak su na gornjem spratu kuće kada smo tek došli stanovali Srbi. Ali malo-pomalo, komšiluk se počeo vraćati i onda je bilo lakše”, pričaju nam Bešići.
“Otišli smo prvo u Bihać. Tamo sam htio studirao Islamski pedagoški fakultet, oduvijek sam snažno osjećao vjeru. Htio sam upisati medresu, međutim, roditeljima se to nije previše sviđalo jer je već Adil otišao bio od kuće, pa nisu željeli da odem i ja. Tako da sam onda imao 'privatnu' medresu, gdje sam s efendijom izučavao medresanske predmete”, dodaje Izet. Kada su se vratili u Prijedor, početkom 2000. godina, Bahrija je doživljavala mnoge neprijatne situacije zbog svoje “obilježenosti”, zbog svoga hidžaba. “Napadali su me, nije bilo skoro nikoga ko je nosio mahramu kada smo se tek vratili. Odem ja na pijacu, čujem iza mojih leđa ljude kako psuju Aliju. Znali su stati i pljunuti ispred mene, ali sam ja šutjela, saburala i išla svojim poslom. Uvijek sam imala na umu kako se treba samo uzdati u Allaha i samo se Njega bojati”, kaže Bahrija.
stav.ba