Izdvajamo

 

Danas je u Prijedoru u organizaciji Udruženja veterana krajine 1992.-95. obilježen Dan državnosti BiH. Program obilježavanja ovog izuzetnog važnog datuma za našu domovinu počeo je posjetom Memorijalnom centru u Kozarcu.
Uslijedila je posjeta šehidskom mezarju Hambarine gdje pred dušu šehida proučena fatiha.
U sklopu obilježavanja Dana državnosti BiH u Prijedoru, upriličena je posjeta i učenje fatihe na šehidskom mezarju Skela.

 

Nakon toga uslijedilo je održavanje svečane akademije u Raškovcu. U ime organizatora prisutnima se obratio Dževad Smajić koji je čestitao Dan državnosti BiH ali i Dan osnivanja 17. viteške krajiške brigade.

 

Svečana akademija je bila prilika da se naglasi značaj Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a koje je u Mrkonjić Gradu održano od 30.juna 1944. do 02.jula 1944. godine.

Obraćajući se prisutnima građanima, dr. Jasmin Medić ispred Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu je govorio o Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnom sporazuma do danas i potrebi da svi građani uzmu aktivno učešće u svim budućim procesima koji su jako bitni za državu u kojoj ima dovoljno mjesta za sve brz obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Podsjećamo da je ZAVNOBIH jedan od bitnijih datuma u modernoj historiji Bosne i Hercegovine jer su 1943. godine potvrđene historijske granice i Bosna i Hercegovina definisana kao zajednička republika tri naroda i ostalih građana..

 

Zanimljivo je bilo i obraćanje dr. Amira Klike iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. On je govorio o Bosni i Hercegovini kroz vjekove naglašavajući njen kontinuitet.

Igrom, pjesmom i prigodnim recitacijama, Dan državnosti BiH u Prijedoru obilježili su članovi Kulturno umjetničkih društava Osman Džafić i Kozarac.

Tekst: mojprijedor.com/ foto:Aleksanadar Drakulić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.