Autor: Amir Mahić

UVOD

Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine pored planine Kozare prostire se srednjovjekovni grad Kozarac. Po prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1334. godine. U sastav Osmanskog Carstva ulazi za vrijeme vladavine sultana Selima I, 1518. godine. Tokom prva dva stoljeća osmanlijske uprave imao je samo vojni značaj, dok je 1687. godine postao i sudsko-administrativni centar regije. Od početka XVIII stoljeća pa do 1835. godine bio je kapetanija, a po reformi ejaleta imao je status nahije (općine), kojeg zadržava i nakon austrougarske okupacije. Takvo uređenje zadržava do 1964. godine, od kada biva administrativno pripojen općini Prijedor.

 Sultan Selim I

Ulaskom u sastav Osmanskog carstva na području Kozarca je zvanično počelo razdoblje u kojem će njegovo stanovništvo postati dijelom islamskog ummeta. U trenutnim okolnostima ne može se najpouzdanije govoriti o prvom stoljeću postojanja islamskih institucija na ovom području jer nam trenutno dostupni pisani tragovi ne nude nikakve informacije o tom razdoblju. Međutim, kraj XVII i naročito početak XVIII stoljeća su obilježeni značajnim islamskim institucijama među kojima su svakako i vakufi.

Kozaračkih vakufa su se već djelimično u svojim radovima doticali pojedini istraživači s našeg podneblja, a prije svih Hasan-ef. Škapur, a zatim Teufik-ef. Hadžić i dr. Kemal-ef. Bašić. Njihovi radovi su od nezaobilaznog značaja za svakog istražioca koji bi se doticao ovog podneblja. Međutim, niti jedan rad do sada nije detaljno prikazao stanje kozaračkih vakufa u različitim vremenskim razdobljima. Od svih razdoblja najskromnije je prezentirano stanje vakufa u periodu između Prvog svjetskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za ovaj period je značajno Hadžićevo djelo iz kojeg se mogu temeljito spoznati informacije o vakufskim objektima, ali ne i ostalim podacima vezanim za vakufe.

Da bi ovaj rad barem djelimično doprinijeo predstavljanju kozaračkih vakufa u različitim političkim i društevim okolnostima podijeljen je na tri poglavlja. Prvo poglavlje je posvećeno historijatu ovdašnjih vakufa, drugo ukazuje na aktuelno stanje, a treće se bavi pretpostavljenim mogućnostima razvoja i unaprijeđenja.

U radu je pojam mesdžid korišten za specifične vakufske objekte koji su tradicionalno bili prisutni na području Kozarca, a koji su imali veći prostor za obavljanje namaza, prostor za mektebsku pouku (uglavnom u prizemlju) i imamski stan (uglavnom na spratu). U ovim objektima su uglavnom službovali stalni imami i u njima držali mektebsku pouku i obavljali sve dnevne namaze, dok se u njima nisu obavljale džume i bajrami.

Kozarački vakufi kroz vrijeme

Vakufi u Bosni i Hercegovini, a samim time i oni na području Kozarca, prolazili su različite faze, kojima su ponajviše doprinijela uređenja i odnos državnih vlasti. Od odlaska Osmanske Carevine sa ovih prostora vakufi su bili i ostali u neprestanoj opasnosti. Ova opasnost je s vremena na vrijeme bila izražajnija, tako da su i vakufi pretrpjeli različite poteškoće shodno njihovom intenzitetu. Zbog toga ćemo u narednim retcima pokušati, shodno dostupnim podacima, oslikati stanje vakufa u svakoj od faza u kojima se nalazilo u svome hodu ka današnjem vremenu.

U Osmanlijskom Carstvu

Godine 1687. u Kozarcu je po prvi put formiran šerijatski sud.[1] Samo formiranje suda govori u prilog činjenici postojanja i drugih oblika uređenja islamskoga života. Prva svjedočanstva o kozaračkim džamijama zabilježio je kadija Omer Novljanin,[2] dok je vakufski objekat koji ima najstariji sačuvani tarih onaj šehidskog turbeta u Kamičanima iz 1713. godine.[3] Hasan Škapur je po osnovu svojih istraživanja Kozarca i okoline tvrdio da najstariji nišani, koji su se nalazili u haremu džamije Duračci, datiraju iz prvih decenija XVI stoljeća i dokazuju postojanje ovog džemata, a samim time i vakufa, u tom vremenu.[4]

 Banjalučki boj iz 1737.

Nakon ovih najranijih spominjanja kozaračkih vakufa u kontinuitetu se javljaju podaci koji govore u prilog njihom značajnom broju na ovom području do današnjih dana.

U periodu osmanlijske uprave Bosnom u Kozarcu su formirani brojni vakufi. Prema popisu koji je nastao nakon austougarske okupacije, 1895. godine, zabilježeno je da na području Kozarca postoji deset džamija i to u: Kozarcu, Duračcima, Kevljanima, Kamičanima, Brđanima, Deri, Kalati, Kozaruši, Mutniku i Trnjanima (današnjem Trnopolju). Pored džamija evidentirano je i 11 mekteba (mesdžida).[5] Prema gruntovnoj evidenciji ti mesdžidi su bili u: Alićima (današnji Alići-Softići), Dervišagićima, Kamičani-donji mekteb (današnji Kamičani I), Garibovićima (današnji Garibi), Hadžićima, Hrustićima, Jakupovićima (današnji Gornji Jakupovići), Jakupovićima (današnjim Srednjim), Mujkanovićima, Kararićima i Sivac Bečićima (današnji Sivci). Svi navedeni vakufi su zasigurno postojali i u vrijeme Osmanske države. O jednom broju njih postoje i pisani tragovi koji ukazuju na njihovo postojanje. Tako je za Mutničku džamiju, koja je ujedno bila glavna i najveća džamija na ovom području, Salih Vedžhi-paša izdao bujuruldiju 1838. godine (21. ğumād al-awwal 1254.H.)[6], a njome je naredio njenu potpunu adaptaciju.[7] U prilog argumentaciji postojanja ostalih džamija i mesdžida svjedoče zemljišni posjedi koji su bili njihov vakuf u vrijeme Osmanlija. Na taj način vakuf Omer-paše Latasa, koji je nastao nakon njegovog rušilačkog pohoda na Kozarac 1851. godine, svjedoči o postojanju već spomenute Mutničke džamije, ali i džamija u Deri, Gradu, Kalati i Kozaruši. Isto tako, vakuf kozaračkog kapetana i kasnijeg mutesellima Mehmed-bega, koji je preselio 1859. godine, potvrđuje postojanje džamije u Kamičanima.

Najznačajniji infrastrukturni vakufi koji su nastali u osmanskom periodu su svakako džamije, među kojima je najimpozantnija Mutnička džamija, čiji su gabariti i tada bili istovjetni sadašnjim. Ova građevina je dimenzija 18×13. Džamija i munara su bile izgrađene od kamena. Debljina zidova je bila 60 cm, a visina 8 m. Imala je četverovodni krov. Bila je bogato ukrašena ornamentikom, rezbarijom u drvetu i poznata po izuzetnoj akustici. Krasila su je 32 izuzetno lijepa i prostrana prozora. Munara je imala jednu šerefu i bila je visoka oko 35 metara.

U vrijeme Osmanlijske carevine nastala su tri površinski veoma prostrana kozaračka vakufa, a to su:

-vakuf Omer-paše Latasa na Pašinim Konacima, čija površina je prema gruntovnici iz 1911. godine iznosila 256.780 m2,[8] a koji sa jednakim dijelovima pripada džamijama u Gradu, Mutniku, Deri, Kalati i Kozaruši,

-vakuf zvan Čolića Urije u Kamičanima sa površinom od 187.845 m2, a koji je pripadao džamiji u Kamičanima, te

-vakuf na Mrakovici, zvan Mehanova Kosa, čija površina je iznosila 186.430 m2, a koji je pripadao džamiji u Brđanima.

Osim naznačenih podataka nisu nam dostupni pokazatelji koji bi nam pomogli u rasvjetljavanju tačne ili barem približne površine na kojoj su se prostirali kozarački vakufi u vrijeme Osmanskog carstva.

Omer-paša Latas, jedan od najznačajnijih kozaračkih vakifa

Fusnote:

[1] Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980., str. 174.; Hasan Škapur, „Iz prošlosti Kozarca“, Zbornik krajiških muzeja, V, Muzej Bosanske Krajine, Banja Luka, 1973., str. 139-140.

[2] Omer Novljanin; Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739, dvije bosanske kronike, preveli: Dr. Fehim Nametak; Lamija Hadžiosmanović, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 1994.

[3] Prijevod uklesanog teksta na nišanu glasi: „Bože, ovo turbe je počivalište šehida. Allah ga je učinio znakom Svoje moći, junački se jedno vrijeme borio i sa odsječenom glavom došao na ovo mjesto. Neka se za njega zauzme Božji vjerovjesnik. Bože, primi od nas ovo dobro djelo u ime svih šehida i našeg vjerovjesnika Muhammeda. Neka je svaka hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Dobrotvor ovog djela je plemeniti kapetan Kozarca Mehmed-beg. Godina 1125.“

Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, Sarajevo-publishing, Sarajevo, 1998., str. 43.

[4] Teufik Hadžić, Džamije i džemati Kozarca, Grafis, Cazin, 2003., str. 177.

[5] Mr. K. Bašić, Kozarac kroz historiju, str. 122-123.

[6] Teufik Hadžić, „Svečano otvorenje glavne džamije u Kozarcu“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1970., br. 11-12, str. 640-642.

[7] U dijelu bujuruldije stoji: „Časna džamija koja se nalazi nedaleko od kozaračke tvrđave je tokom vremena ruinirana i onesposobljena za obavljanje vjerskih dužnosti. Potrebu popravljanja časnih džamija i ostalih dobrotvornih javnih objekata nije potrebno objašnjavati, pa je neophodno izvršiti popravku gore spomenute džamije…“

Hasan Škapur, „Džamije Kozarca“, IIN Preporod, XII, 15. maj 1982., br. 10., str. 47.

[8] Bitno je naznačiti da po osnovu gruntovnog izvatka iz 1911. godine ovaj vakuf čini 202.320 m2 (gruntovni uložak 2350, izvadak br. 1685/10). Međutim, od vremena Kraljevine Jugoslavije istoimene parcele ovog vakufa se vode po izmijenjenim podacima o njihovoj površini. Dotično se najvjerovatnije desilo zbog preciznijeg mjerenja šumskih i brdovitih površina u novija vremena. Napominjemo i to da su se u pojedinim radovima, svakako bez dokumentovanog pokrića, javljali podaci da je ovaj vakuf imao 500.000 m².

Dijelovi rada: “Kozarački vakufi: nekad i sad”, objavljen u zborniku radova:Vakufi u Bosni i Hercegovini; zbornik radova; Vakufi na području Bihaćkog muftijstva, El-Kalem, god. 5, br. 5., Sarajevo, 2017., str. 183-205.

medzliskozarac.b