Izdvajamo

Jebi se Perkoviću jebo te logor i jebale te sve te tvoje priče,eto...jebo te i tvoj prijatelj koji bi da sakupljaš i objavljuješ i sve druge ‘’priče’’ koje čuješ..
ovo ti piše Enver..
moj babo hoće da te posalami..
da ti pripovidi jednu njegovu
a ti s njom kako znaš i umiješ
slobodno
zbog tebe je poč’o da ‘’vjesi’’ na mom facebook profilu.nalakti se pored mene i kaže de ti meni nadji nešto od onog Perkovića...i deder mi polahko čitaj..poslije se raspriča...uvijek o jednom jedinom dogadjaju...žena u mene ga pomno sluša...vrti glavom tamo i amo.. zapitkuje ga i ponekad plače...bolje i kuva...matere mi...pred njega nosi k’o pred trojicu..zašto baš u mene hanuma a ne moja mati ne znam da ti objasnim..mati muči i gleda svoja posla...ja ne mogu...slušam al’ neću da vjerujem u ono što čujem...ne mogu...ja sam bio dijete..im’o sam osam devedesetdruge.Bio sam s materom u Hrvatskoj.Na sigurnom.On je bio u Keratermu.I bio je u njemu u onu ‘’gluvu’’ noć.
Znaš ti koju.
Znaju to svi.
Vidio je iz dvojke kako srpski vojnici u dvorištu postavljaju mitraljez.Kako se namještaju.Isto k'o za slikanje..Vidio je da je cijev mitraljeza okrenuta prema trojci u kojoj je bilo zatvoreno oko 200 ljudi.Rodjak nam je bio tamo.Vidio je da su u sobu ubacivali ‘’otrove’’ i čuo je vapaje davljenika..Čuo je lupanje po vratima.Vidio je i da su ih provalili...i gled’o ih je kako padaju pokošeni pucnjavom.
I nije mu to bilo najgore što je vidio.
Tako mi kaže
Nisu za dušu insana teški leševi ljudi.Neki k’o da spavaju.Neki potrgani na pola.Neki u neprirodnim položajima tijela.Svi nakaradno nasadjeni tamo gdje su ih stizali kuršumi.Krvavi,svi.
Nije mu to najgore što je vidio
Ni to što su neki,u smrti,pjenili k’o paripi
Tako mi kaže,a moj babo nikad ne laže
Najgore je bilo kad su ih sabahom utovarivali na kamione.Prvo su u njih ubacivali ‘’žive’’.One koji su još disali.One koji još jaukali i zapomagali
one kojima se moglo pomoći
nekima
Onda su na njih bacali naskroz mrtve.
To je najgore što je vidio.To ga muči.
Oslobodio bi se mrtvih trojke al’ ne može da se oslobodi živih
Ne umije da se otarasi te gluve noći
i suludog sabaha
ne može da se oslobodi nji’ova hroptanja
nji’ovih jauka...nji’ovih zapomaganja
i ispruženih ruku
Znaš ti kojih
Znaju to svi

 

FB Drago Perković

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.