Izdvajamo

Da me nisu ubili...

Zovem se Emira, i dolazim iz Kozarca. Imam 32 godine, udata sam i majka dječaka i djevojčice. Asistent sam za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu u Banjoj Luci. Doktorant sam na Univerzitetu u Sarajevu, pri kraju izrade doktorske disertacije.

Hm, sve ovo divno i krasno zvuči, DA ME NISU UBILI.

Ja sam Emira Mulalić iz Kozarca koja je ubijena a nije dobro znala ni čitati ni pisati. Ubili su me četnici kao petogodišnju djevojčicu. Ubili su me dok sam se igrala. Stajala sam uz babinu nogu i odjednom pala.

Babo je pogledao u mene i samo rekao: “SNAJPER”. Vidio je kako se na jednom prozoru povlači snajper prema unutra i spušta roletna. Pored nas je bila hitna, ali nije mi bilo pomoći. Podlegla sam u majčinom krilu pred bolnicom u Banjoj Luci. Babo je nakon nekoliko dana molbi da predaju moje tijelo uspio me uzeti. Pokopao je moje tijelo pored džamije u Trnopolju. Ali ni tu mi četnici nisu dali mira.

Kada se babo nakon nekoliko godina vratio iz Amerike da mi podigne nišan, nije me našao u zemlji pored džamije. Monstrumi su me iskopali i bacili na drugo mjesto. Konačni smiraj sam našla tek 2016., godine, kada su me ponovo po treći put ukopali. Identifikovana sam putem krvi svojih roditelja u hali Šejkovača. Babo kaže, a sam jedno od 102 maloljetne djece koje su četnici ubili u Prijedoru.

Kaže da je u Prijedoru ubijeno 256 žena i 3173 civila. Protjerano je preko 53000 ljudi a 31000 ljudi je prošlo kroz logore.

Neka strašna mjesta babo spominje, dobro sam ih zapamtila: Tomašica, Manjača, Omarska, Hambarine, Zecovi, Trnopolje, Keraterm, Korićanske stijene. Sve su to mjesta gdje su nas četnici mučili, ubijali i zakopavali. Babo i mama me često posjete na mezarju.

Kažu da će Allah, dž.š., dati pravde. Ja iskreno ne znam koje Allah, dž.š., i šta je PRAVDA. Ali ako oni tako kažu i žele, onda je to sigurno nešto dobro za sviju. Znala bih ja mnogo toga DA ME NISU UBILI.


(Esmin Mehić)

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.