Izdvajamo

Ališićani se, stidljivo, skoro osam decenija pitaju da li bi bilo umjesno da se konačno na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz krvavog martirija, februara 1942.Medžlis IZ Prijedor

Zgusnuta kao višak eritrocita u bolesnom krvotoku, povijest ovih prostora se ponavlja.

 Autor: Midhat Dedić

 Povijest naših krajeva je voda mutna, i duboka, i muljevita. Pjenušava od vodoskoka nevinih žrtava. I nikad za nikad nije živjela svoje djevičansko vrijeme. Mi živimo na kostima predaka, a prašnjavi arhivi, ta okoštala tijela (bilo koje) javne vlasti koje čuvaju memoriju društva, malo kada, a više, skoro nikada, „zagrebu“ po ljudskim sudbinama, „sa sasvim jasnom namjerom“ da, poput Kišove Enciklopedije mrtvih, istraže povijesna šipražja i lične perućice davno nestalih i za žive potpuno i za sva vremena uklonjenih materijalnih tragova o njihovom kratkom postojanju na zemlji.

Makar to bila „egalitaristička vizija sveta mrtvih“. Mi živimo tu „biblijsku“ nepravdu i tumaramo po katakombama povijesnih istina. Posežemo u nevoljama traženja i za diskretnim i varljivim sjećanjima ljudi koji žive predalchajmera, a koji su svoje tajne čuvali ne samo od slonovskih ušiju komšiluka, nego i od sebe samih.

I šta god uslijedilo, zgusnuta kao višak eritrocita u bolesnom krvotoku, povijest ovih prostora se ponavlja, a generacije koje je „opslužuju“, mi svi, nekako znamo i ćutimo istinu kako je krv žrtava vjerni pratilac naše bliže i dalje prošlosti i ovdašnje sadašnjosti.

Priču o muslimanskom selu Ališići kod Prijedora, makabričnu i tešku, zakotrljaćemo ovdje. Evo nas u 14. februaru 1942. godine. Partizani Đurađa Predojevića Đurina (narodni heroj, general-potpukovnik, umro 2000. godine) napali su Ališiće u kome je bilo 30-tak domobrana.

Prema navodima iz monografije Branka J. Bokana „Sanski srez u NOB“ na str. 410, jutro je bilo hladno, a snijeg visok. Nakon kratke pucnjave Predojević je uz podršku seoskog imama Alije Ališića nagovorio domobrane da se predaju. Nakon predaje oružja domobrani su pušteni i otišli za Sanski Most.

Ili 11 ili 27
„Međutim, u blizini džamije u Ališićima bio se sakrio jedan ustaša sa puškomitraljezom. Kada je vidio da se svi predaju partizanima, on se popne na minare i počne tući po partizanima koji su se slobodno kretali selom. Jedan metak pogodi desetara Lazu Latinovića i on smrtno pogođen pade. Kada su se partizani rastrčali, obavještavajući da je poginuo Latinović, mnogi krenuše ponovo u Ališiće. U međuvremenu u Ališiće su bili došli i neki seljaci iz okolnih sela. Grupa boraca bila je opkolila džamiju, računajući da je u njoj više ustaša, dok su drugi, kivni na ustaše iz Ališića za počinjena ubistva 1941. sa bajonetima na puškama krenuli kroz selo i počeli paliti kuće. U selu se tada nije zadesio ni jedan od vodnika ili političkih delegata, čak ni desetar. Nekoliko boraca pokušavalo je da spriječi osvetu i samovolju, ali ih razjareni borci nisu htjeli poslušati, već su i njima prijetili. Dok su kuriri odjurili i obavijestili komande vodova i komandiri i politički delegati stigli u Ališiće, već je dosta kuća bilo spaljeno, jedanaest nevinih ljudi, žena i djece pobijeno, a neki na zvjerski način“, piše Bokan.

Drugi partizanski povjesničar Milan Inđić, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, zanimljivo, jedan od članova Redakcijskog odbora i jedna od tri recenzenta Bokanove monografije, u knjizi „Staromajdansko područje u NOB-u“ navodi da je ubijeno 27 civila, a selo spaljeno do temelja.

Povjesničar Bokan „nabrojao“ je 11, a Inđić 27 nedužno ubijenih civila?

„Komande 3. i 4. voda su oštro kritikovane za ovaj veliki propust koji su učinile, a koji je doprinio da su se pojedini borci za zločine ustaša svetili na nedužnim stanovnicima“, zapisano je u Bokanovoj monografiji.

Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.
Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.

Dan prije, 13. februara strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.

Na drugom mjestu se brutalni masakr nenaoružanih i nevinih civila bezobrazno naziva „veoma teški ispad“.

Prema „historiografskim zahtjevima“, pokolj civila označen je kao „veliki propust“, a partizanski komandanti su za ovaj masakr, kako piše Bokan, „oštro kritikovali“ borce.

Povjesničar Inđić ovim „kaznama“ dodaje još jednu „poučnu“ mjeru – ubice 27 civila, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku, a kazna je „podebljana“ usiljenim maršem kroz snijeg!?

Da li i koliko treba polagati vjeru u „konačne“ historiografske istine zapisane i odobrene od političkih komiteta i legitimirane partijskom voljom?

Zaboravi, ako možeš
Skrivene u sfumatu bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovog sela koje je u dejtonskoj BiH pripalo novoj opštini Oštra Luka „malo drugačije“ svijetle slike krvavog februara 1942. godine. U tri uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 mučki smaknutih Ališićana. Od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, po jedan Dizdarević, Halimović i Pašalić.

Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Autora ovog teksta svojevremeno je odveo do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka je, kazao je, 17, druga Smaila Ališića 13 metara. Treća je ispod asvaltnog puta Prijedor – Sanski Most koji prolazi kroz Ališiće.

„U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom“, ispričao je Muharem.

Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem je odrično odmahnuo glavom desno-lijevo. Bili su to tzv. partizani, odnosno oni što su „otišli u četnike, a vratili se iz partizana“. U Ališićima pamte da ih je predvodio Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir tzv. JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.

U memoriji sela, ma šta ko mislio o toj kategoriji pamćenja, istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napali komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće… Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. I u trećoj čatrnji, onoj ispod asvalta, leže kosturi. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste „vojske“!

Razijin otac
Među ubijenim civilima bio je i hodža Alija Ališić, onaj koji je pomagao komandantu Đurinu Predojeviću u pregovorima o predaji domobrana. U kraljevstvu površnih stvari i svakojakih standarda u slaganju povijesnih činjenica, nadam se da mi neće biti zamjereno što ću u ovom „sloju“ pamćenja na pokolj u Ališićima, preuzeti sjećanje vlastite, Bogu hvala, još žive majke, evo i zašto.

Rahmetli hodža Alija i njegov ubijeni rođak Jasim, vlasnik jedinog dućana u selu, oženili su dvije sestre Hasanbegovićke iz Donjeg Kamička kod Ključa, Alija Zemku, a Jasim Mućelefu. Njih dvije su rođene tetke moje majke Vahide, a sestre mog dida, rahmetli Vahida. Did Vahid ih je iz Ališića nakon pokolja, konjima i saonicama dovezao sebi u Donji Kamičak da spasi sestre i nejač. Zemka je imala sina Kemala i kćerke Salimu i Đulsumu, a Mućelefa kćeri Raziju, Nefu i Hajru.

Njih osmero je sve do kraja Drugog svjetskog rata zajedno sa još jednom tetkom moje majke, Zumrom, živjelo u jednoj sobi kuće moga dida. Svi su rahmetlije, osim Hajre koja živi u Prijedoru. Moja majka i danas nosi ožiljak na srednjem prstu desne ruke od rahmetli Nefe, kćerke zaklanog Jusufa Ališića, uspomena na dječji nestašluk.

Majka nikada nije zaboravila riječi Nefine sestre Razije, često ponavljane tih uništenih dječjih godina, koja je 14. februara 1942. godine, kao najstarija kćerka, otimala oca od ubica, gušala se sa njima i u tom magnovenju izvukla očev novčanik sa parama. Podsjeća to na Židovku iz Babeljove „krvave“ novele, a sve su mu takve, koja je gledala kako joj kolju oca, a on molio dželate da ga ubiju, samo da kćerka to ne gleda.

Tako je i sirota kćerka Nafija mojoj majci, tada djevojčici, sa užasnom snagom pričala o svom zaklanom ocu, samo što nije kao u romantiziranoj Babeljovoj priči kazala „želim znati gdje ćete još na čitavoj zemlji naći takvog oca, kao što je moj otac…“.

Kemal je tražio
Evo nas, s razlogom u 1958. godini. Na Milinom Birtu, današnjem Novom naselju, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Na ovom mjestu upisane su sve žrtve osim mučki pobijenih civila Ališića. Po kontaminiranom tumačenju tadašnje vlasti oni nisu žrtve fašističkog, nego „nekog drugog“ terora. A zna se dobro. Njih nisu ubili fašisti, nego članovi KPJ koji su zbog tog „velikog propusta“ od komande „oštro iskritikovani“ i natjerani na „usiljeni marš“ po snijegu.

Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti, ako se već ne smije i ne može na spomen-kosturnici, da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih muslimana-Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kao odgovor, Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.

Pedeset godina kasnije od kriptopartizanskog martirija, 1992. povijest u Ališićima se ponavlja u krvi. Iza rahmetli Kemala, sina zaklanog hodže Alije, ostala su djeca Alija (dobio ime po ubijenog didu), Hamdija, Muharem, Mustafa i Asima, svi su živi.

Te 1992. suprugu Alije Ališića, prelijepu 32-godišnju Medihu, četnici iz susjednog sela Rasavaca su obeščastili, a onda ubili u kući pred maloljetnim sinovima. Alija je bio tada u Njemačkoj i vratio se u BiH i kao borac Sedmog korpusa Armije RBiH doživio slobodu. I danas živi u Sanskom Mostu, osnovao je novu porodicu, ali se nikada nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Tog 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić.

Dva Smaila, dva Pašalića
Ališiće i Oštru Luku dijele međe, katastarske čestice i gruntovne knjige, to su dva naselja koja se uz put Sanski Most –Prijedor „nastavljaju“ jedno na drugo. Godine 1992. u Oštroj Luci u centru mjesta živio je Smail Pašalić, veseli čovjek, bogati trgovac, svima neobično omiljen. Marljiv i dobrodušan, nema kome nije valjao, voljeli su ga svi. Imao je veliko imanje. Nije posuđivao novce samo onom ko nije tražio.

Dobronamjerni su ga upozoravali na „pošemereno“ vrijeme, ali je Smail vjerovao kako je njegova dobra priroda dovoljan kredit i u teškim danima kad su ljudi „nestajali preko noći“. Ubijen je sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem 23. jula 1992. godine nakon telefonskog poziva da bježi iz kuće, jer će „doći po njega“. Priča o rahmetli Smailu Pašaliću ne završava ovdje niti je ovdje počela.

Nakon rata, vlasti RS nikada nisu istražile ovo četverostruko ubistvo, a Republička uprava za imovinsko-pravne poslove je nakon što je RS zemlju i imovinu rahmetli Smaila Pašalića proglasila državnim interesom i eksproprisala, dodijelila Opštini Oštra Luka. Na nekadašnjoj zemlji ubijenog Smaila Pašalića danas se nalaze objekti opštine Oštra Luka, policijske stanice i drugih opštinskih ustanova. Rahmetli Pašaliću, njegovoj ubijenoj djeci i rođaku „posvećeno“ je posebno mjesto pored opštinske zgrade – malo mezarje sa četiri bijela nišana.

Pažljive čitaoce upućujemo na spisak ubijenih civila 1942. godine u Ališićima – jedini ubijeni Pašalić je Smail Pašalić, sin Osmana. Smail Pašalić koji je ubijen 1992. godine dobio je ime po svom tragično nastradalom amidži čije kosti i dalje leže u jednoj od ališićkih čatrnja.

Sudbine dvojice Smaila, dvojice Pašalića, u razmaku od pola stoljeća su potpuno iste.

U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?) skoro osam decenija pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz krvavog martirija, februara 1942.

Povijest pišu pobjednici, uči nas iskustvo. Rekao je to jednom i George Orwell. A Bernard Show dodao: „Povijest, gospodine, laže kao i obično“.

Izvor: Al Jazeera


Ali eto život je kao rijeka, tece i ne zaustavlja se.