Izdvajamo

To znači biti izbjeglica - čovjek koji po kazni ide naprijed, a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. Biti izbjeglica znači biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila.

Piše: Andrej Nikolaidis

Ne možeš promašiti gastarbajterovu kuću. Za neizvježbano oko, ona ni po čemu ne štrči u divljem naselju: tek još jedna nedovršena, nelegalna građevina u moru nedovršenih, nelegalnih građevina.

Istinabog... Gastarbajterova kuća nije okrečena, kao što nisu okrečene ni kuće službenika u opštini, radnika na benzinskoj pumpi, pa čak ni kuća vlasnika benzinske pumpe. Na nju su, kao i na sve ostale kuće dokle pogled seže, natakareni isti PVC prozori uvezeni iz Njemačke: sada stavljaju bijele, nekada su stavljali tamno kafene – znate onu boju koja asocira na ozbiljan stomačni virus? Tu su i PVC ulazna vrata, jeftina a raskošna, sva sa istim „ornamentima“ i jednako raspoređenim elementima od mutnog stakla. Niti jedna kuća u naselju, pa ni gastarbajterova, nema krov. Umjesto toga imaju u ausvinkl izlivenu ploču iz koje vire komadi željeza: obećanje da će jednoga dana, kad se bude moglo, tu nići još jedan sprat. Valjaće za sina. Ili unuka.

Ali gastarbajterova kuća u svom, kako bih rekao, arhitektonskom izrazu, ima nešto... pa ne baš grandiozno, nego više nalik na ideju prisilne grandioznosti. Vlasnik je, toliko možeš reći, osjećao obavezu da njegova kuća bude makar malo veća ili luksuznija od kuća komšija koje ne rade u Njemačkoj, nego u samoposluzi. Teško je u to uprijeti prstom... Mogu to biti ekscesivno široke i zavojite vanjske stepenice koje spajaju spratove; može to biti komad ograde od kovanog gvožđa – one sa „zlatnim“ listovima i „zlatnim“ šiljcima na vrhu - kojoj tu, niti bilo gdje drugo, nije mjesto; ili ta kuća, prosto, ima kvadraturu palate a estetiku skladišta – nešto uvijek oda gastarbajterovu kuću.

No naša današnja priča govori o kući čovjeka koji u svijet prvi put otišao trbuhom za kruhom, a drugi put, takoreći, vratom pred nožem. Prvi put je otišao kao gastarbajter, drugi put kao izbjeglica.

GLEDANJE UNAZAD
Prvi put je sa suprugom Fikretom i troje djece Šerif Velić zapucao u Njemačku, da tamo radi kao limar i skupi novac da izgradi kuću u Kevljanima kod Prijedora. Drugi put nije zapucao, nego su na njega zapucali – na put je krenuo nakon što su mu kuću srušili a njega zatočili u logoru. Prvi put otišao je da se vrati u Bosnu. Drugi put otišao je u Švedsku, da tamo ostane.

Gastarbajter je čovjek zagledan u budućnost, čovjek sa jasnim ciljem pred sobom. Izbjeglica je čovjek zagledan u prošlost. Gastarbajter računa: „vratiću se“. On vjeruje u novi, bolji početak. Izbjeglica, pak, dok se potuca svijetom, isprva misli da će se vratiti. Onda shvati da neće. Shvati da može zaboraviti priču o tome da se u životu uvijek može iznova početi. Ne može, nipošto. Počinješ samo jednom, a kraj možeš odložiti mnogo puta. To znači biti izbjeglica - čovjek koji po kazni ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. Biti izbjeglica znači biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila.

Mi danas ne znamo kako je izgledala kuća Šerifa Velića u Kevljanima kod Prijedora. Posve je vjerovatno da se nije uklapala u moj zlobni, no bojim se tačni opis gastarbajterskih kuća. Napokon, čitali smo Ćopićevu „Ježevu kućicu“: čovjeku je, kao i zvijeri, njegov dom najljepši.

Ali znamo da je Šerif Velić odbio da izmišlja bolju prošlost. Umjesto toga, odlučio je da tu prošlost sahrani.

TAČKA NA PRIČU
Šerifova kuća danas je pod zemljom.

„Ostatke svoje porušene kuće u Kevljanima kod Prijedora, Šerif Velić je sahranio na mjestu gdje je nekad stajala, a potom joj i podigao spomen-ploču, kao što se nakon sahrane i ljudima podiže”, čitamo.

“Ovo gdje se sada nalazimo, na ovom uzvišenju, ispod ovog stola i stolice, to je moja kuća koju sam ja ovdje ukopao prije deset godina”, rekao je Šerif novinaru Anadolije.

Na humci stoji spomen-ploča na kojoj piše: “Ovdje leži moja kuća. Uzgor 1974. god. Uzdol 1992. god. Ljubav gradila, mržnja srušila”.

Priča o čovjeku koji je sahranio kuću koju su mu srušili dirnuće, pretpostavljam, mnoge. No ne i one koji su ga iz kuće protjerali. Njih, to ne pretpostavljam, nego tvrdim, Šerif iritira. Bilo je šta je bilo, valja prošlost ostaviti iza sebe, okrenuti se budućnosti, a ne organizovati sahrane kuća i postavljati spomen ploče, samo da bi im na nos nabio krivicu, je li tako?

Jednom kada Šerifa i Fikrete više ne bude, ni u Kevljanima kod Prijedora, ni u Švedskoj, niti nigdje drugdje u ovom vremenu-prostoru, a njihovo troje djece bude zauzeto podizanjem svoje djece i otplatom kredita za svoje kuće, trava i niska šuma pokriće humku i spomen ploču.

Ono što je učinio Šerif Velić nije bio čin “kulture sjećanja”, još manje nade u zajedničku budućnost – bio je to čin prkosa i gorčine. Ne mocart-kuglica, nego struk pelina.

Postavivši spomen ploču na mjestu gdje je ukopao porodičnu kuću koju su mu srušili, Šerif Velić je dovršio svoju priču i na nju stavio tačku.

Priče gastarbajtera završavaju sa tri tačke, odbijaju završiti. Izbjegličke priče završavaju tačkom. I baš tako i počinju.

(zurnal.info)


SDA 2020 Desktop
DNS Desktop

... I kao uvijek, naša dijaspora stupa na scenu, ona koja na svojim plećima već godinama vuče ovu zemlju i neda da propadne. Poznati i nepoznati ljudi javljaju se...