Piše: Alma Ćirkić

Gledam je juče. Sjedimo na suncu. Meni je vruće i smeta mi svjetlost. Posmatram prolaznike i pijem sok. Ona se slika. Selfi za selfijem. Moja kćerka. Gospođica Oluja. Čista, mirisna dječija koža i kosa. Iscrpila je valjda priča o školi, ocjenama, drugarima, simpatiji i raznim planovima koje kuje. Realnim i nerealnim. Sada odmara. Kulira pučeći usne.

Uzmem svoj telefon. Čitam vijesti.
Višesatna obdukcija tijela Salke i Fatime Đogić iz Šumatca kod Velike Kladuše. Usmrtili ih maloljetnici. Jedan ima petnaest, drugi 16 godina. Koristili su više manjih i većih šrafcigera kojima su nanijeli brojne ubodne rane na tijelu supružnika. Duga i strašna smrt. Salko je bio invalid. Ni braniti se nije mogao.

Mojoj Oluji je četrnaest.
Pitam se do čega je. Šta može natjerati nekog ko je još uvijek dijete da počini nešto tako okrutno i užasno? Nedostatak roditeljske ljubavi? Mogu li roditelji spriječiti loše ponašanje svoje djece? Vjerovatno…

Znate li da je mala beba iz Doma na Bjelavama, Ajdina, umrla 11.03. na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu i da još uvijek nije obavljen ukop? Roditelji se nisu pojavili da preuzmu tijelo. Mala Ajdina je sa samo 2,5 mjeseca smještena u Dom. Roditelji dijete nikada nisu posjetili. Nisu je čak htjeli vidjeti ni kad je bila u bolnici. A Ajdina je bila posebno dijete. Umiljata beba koja se stalno smijala i koju su voljeli svi na odjelu. Beba koja nije tražila da bude rođena.

Slijedi članak: “U BiH su prošle godine od roditelja oduzeta 94 djeteta, od kojih čak 86 u Federaciji BiH i osam u Republici Srpskoj i sva su predata nadležnim službama ili su data u hraniteljske porodice.”
“Malo je to.”-pomislim.
Pogledajte djecu oko nas. Sve ih je više zanemarenih, zapuštenih i zlostavljanih koje vidimo golim okom. Postoje pojedinci humanisti i institucije koji se sve češće zauzimaju da se takvoj djeci pomogne.
No, šta je sa onima koji su uredno obučeni? Šta je sa onima koji nisu gladni i žedni i imaju pristojne uslove za život a nemaju ljubavi?
Kad stavite biljku u tamnu prostoriju bez sunca, nastaviće rasti ali mnogo svijetlija i tanja. Izgubiće oblik i svrhu. Prestaće cvjetati. S vremenom i rasti. Polomiće se. Uvenuti. Tako i dijete bez ljubavi.
Moj cvijet ima sunca. Nemam uvijek da joj pružim koliko bih htjela. Nekad je posuda tijesna. Nekad zaboravim da zalijem. Nekad pretjerujem s prehranjivanjem. Ali je grijem i obasjavam. Čuvam i volim. Grlim.
Kažu da roditelj zagrljajima i izrazima ljubavi pomaže djeci da izrastu u samopouzdane, sretne, samosvjesne i odgovorne osobe koje će biti u stanju donositi mudre i zrele odluke.
Ubrajaju li se tu i oni momenti kad ja krenem da je stisnem a ona izmakne jer je, pobogu, velika i neko će je vidjeti? Ubrajaju jer je svejedno stisnem. Još je i u kosu poljubim! I uvijek ću. Evo i sad! Samo da konačno okine onaj pravi selfi