Krčenjem hrastove šume i izgradnjom štala kao i nekoliko stambenih objekata počelo je naseljavanje ovog kompleksa. Naselje je dobilo naziv Čikoš Telep, na mađarskom Ždrebarsko naselje. Današnje ime je dobilo po kralju Aleksandru Karađorđeviću. Sklonjeno u bujnoj, prostranoj vojvođanskoj ravnici, Karađorđevo je pune 23 godine bilo omiljeno prebivalište i lovište Josipa Broza Tita. Danas je Titova vila rezidencija predsjednika Srbije.
U tom zemaljskom raju, kako Karađorđevo opisuju oni koji su mogli da uđu u njegov najprivlačniji dio, Milošević i Tuđman su prije ravno dvadeset godina nazdravljali dogovorenom nestanku Bosne i Hercegovine. Ovog utorka je na tom istom mjestu rezolutno potvrđeno njeno postojanje. Atmosfera je bila prijateljska, šefovi Srbije, Bosne i Hercegovine i Turske bili su dobro raspoloženi, saglasni u gotovo svemu što je bilo predmet razgovora, između ostalog i "poziv na promjene Ustava BiH kako bi zemlja bila u stanju da se uključi u tokove evroatlantskih integracija". Kao da je iz tog raja krenuo bauk bratstva i jedinstva u novom, evropeiziranom izdanju. Pa ipak, sve je djelovalo nekako neuvjerljivo, jer je tom dobro izvedenom ritualu nedostajalo iskrenosti, nije dogovoreno ništa konkretno i ništa spektakularno i sve je ostalo na uobičajenim frazama, koje i od naših istočnih i od zapadnih susjeda slušamo već godinama.
Sarajevski mediji su se upecali na još jednu "svečanu izjavu" Borisa Tadića, koju je dao pred novinarima u Karađorđevu: "Srbija nikada neće podržati nikakav referendum koji bi vodio podeli ili doveo u pitanje teritorijalni integritet i celovitost Bosne i Hercegovine i očekujemo da se druge države na isti način odnose prema Srbiji i pitanju Kosova". Pretpostavlja se da Tadić pritom ima u vidu državu Bosnu i Hercegovinu, funkcionalnu u svim aspektima, pa i onom koji se tiče fudbala; postavlja se pitanje kako ovu njegovu izjavu dovesti u vezu sa ponašanjem Milorada Dodika? Ili je upravo u toj "nelogičnosti" kvaka? U tome da su, kad je o Bosni riječ, Dodik i Tadić podijelili posao tako što će prvi raditi na iznurivanju probosanskih političkih snaga, a drugi će ga u tome tajno podržavati, a javno negirati bilo kakvu ličnu umiješanost u tu perverznu nacionalističku igru.
Ako je tako dobronamjeran, čak nostalgičan prema Bosni i Hercegovini, u čijem je glavnom gradu i rođen, šta je koštalo Tadića da upozori Dodika kako su njegove prijetnje referendumom besmislene, kako svaka zemlja u svijetu ima državno tužilaštvo i državni sud i kako, pošto je i to postalo sporno, Fudbalski savez BiH treba samo jednog predsjednika? Tadić dobro zna da bi hapšenjem Mladića bio vraćen bar dio moralnog duga koji Srbija ima prema njegovim žrtvama u Bosni i Hercegovini, zna da bi to više od gomile raznih deklaracija relaksiralo odnose u regionu, zna da je to, na kraju krajeva, neporeciva obaveza Srbije prema Haškom tribunalu, ali u njemu je nešto drugo jače od svega toga. Istina, Tadić nema moć Slobodana Miloševića, niti u Srbiji takvu moć više iko može imati, ali on je očito odaniji Dobrici Ćosiću nego pokojnom Zoranu Đinđiću, kojeg više i ne pominje, jer Srbija koja ga je ubila nije danas ništa slabija od Srbije iz vremena atentata.
Izetbegović, Komšić i Radmanović vratili su se iz Karađorđeva kao optimisti. Ohrabrila ih je Tadićeva izjava, mada je on to isto rekao 19. januara u Banjoj Luci. Slučajno ili namjerno, niko od članova našeg državnog Predsjedništva nije obratio pažnju na drugi dio rečenice koju je Tadić izrekao u Karađorđevu: "...i očekujemo da se druge države na isti način odnose prema Srbiji i pitanju Kosova." Očito je, dakle, da Tadić na vrlo konkretan način uslovljava odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini, iako zna da ona taj uslov, zbog različitih nacionalnih interesa, ne može ispuniti. Tadić nema snage da Srbima kaže ono što oni i sami znaju - da Kosovom više ne upravlja Beograd, već Priština, pa u svoju iluziju uvlači i zemlje u okruženju. Tadić je bolji komšija od njegovih prethodnika, koji je kao ličnost neodlučan. On nije državnik kome se može vjerovati, jer nikada nije imao snage da popu kaže pop, a bobu bob, niti da se suprotstavi četničkoj Srbiji.
Karađorđevo polako propada, jer nema dovoljno para za njegovo održavanje. Ima u tome neke simbolike. Željko Komšić ga je doživio kao mjesto gdje je prije dva dana izvršen "obračun sa zlim duhovima i vampirima prošlosti". Zlih duhova i vampira prošlosti ima, u većoj ili manjoj mjeri, na sve strane, pa i u Bosni i Hercegovini. A oni su po ovu zemlju opasniji od onih iz Karađorđeva. Dokaz za to je i činjenica da je sastanak u Karađorđevu na poseban način primljen među Bošnjacima, a na poseban među Srbima, odnosno Hrvatima. Sve što bi trebalo da nas spaja, sve nas to dijeli. "Jadna je država koja ne voli svoje građane", rekao je kardinal Vinko Puljić na tradicionalnom uskrsnom prijemu. A možda bi tačnije bilo reći: Jadna je država koju njeni građani ne vole.
Gojko Beric
