Izdvajamo

Nedavno u jednoj "internet mahali" naiđem na pitanje "Zašto je bilo bolje za vrijeme Tita?" i, naravno, "otčepim":

- jer sam imala sigurnost i bezbrižno djetinjstvo iza običnih a ne protuprovalnih, protupožarnih, i "koznačegajošprotu"vrata,

- jer sam kao dijete gledala Branka kockicu i Toma i Jerryja a ne kojekakve Farme, Big Brothere i raznorazne ine vašare prostota,

- jer se znalo “ko pije a ko plaća”,

- jer sam “Titov pionir i omladinac”,

-  jer me niko nikada nije pitao da li je moje ime katoličko, pravoslavno, muslimansko ili neko drugo,

 

-  jer sam sa rajom na moru spavala na plaži bez straha,

-  jer nije bilo ovoliko “bolesnih” umova na i oko vlasti,

-  jer moji roditelji nisu morali čekati prvi u mjesecu da bude meso za ručak,

-  jer je radno vrijeme bilo od 7 - 15 h i bilo je vremena za sve,

-  jer su “privatnici” bili privatnici a ne robovlasnici,

-  jer su trudnicama na poslu dijelili čestitke a ne otkaze,

-  jer sam autostopom obišla Jugu a sad sa oprezom ulazim u vlastiti haustor ili sokak

-  jer smo znali ko nam je komšija do vrata i bez razmišljanja ostavljali ključeve od stana kad odlazimo na godišnji…

Jedva se nekako zaustavih...Ali, kada malo bolje razmislim, nije ono vrijeme bilo bolje...Ljudi su bili bolji...

Nije bogatstvo zaključati 8 brava na vratima svog petosobnog stana "elitne novogradnje", sjesti u bijesan Jeep i odfurati "nedodirljiv"...

Bogatstvo je kad se nas 8 ( agent jedne korporacije u usponu, komercijalista, vozač, domaćica, službenica, tajnica, učiteljica i prodavač) sastanemo kod jaranice u njenoj garsonjeri, "propadnemo" u onaj njen trosjed i pijemo kafu iz rasparnih šolja...A Niho ponio gitaru...pa razvaliiiiii!!!

 

Srebrena


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.