Izdvajamo

U Centru za identifikaciju Šejkovača u Sanskom Mostu spremno je 270 žrtava ubijenih Bošnjaka iz prijedorske regije za zajednički ukop, koji treba da bude održan 20. jula.

Kako je rekla Senem Škulj, stariji forenzički antropolog u Međunarodnoj komisiji za traženje nestalih osoba, od tih 270 žrtava, 244 je sa lokaliteta Tomašica, kod Prijedora, dok su ostale žrtve iz drugih masovnih i pojedinačnih grobnica u regionu zapadne Krajine, koji je u nadležnosti tog centra. Kako je istakla, od 400 ekshumiranih u Tomašici, identifikovano je 255, ali ih je 244 dobilo odobrenje porodice za ukop.

“Ima porodica koje još nisu dale odobrenje za ukop ili zato što tijela još nisu kompletna i čekaju da identifikujemo još ostataka, ili jer porodice žele pronaći ostale članove porodica, pa da ih onda zajedno sahrane”, objasnila je ona.

Dodala je da su tijela iz Tomašice zbog specifičnih razloga na lokalitetu grobnice u polutrulom stanju s dosta tkiva uz kosti, što predstavlja veliki problem, s obzirom na to da, kako je pojasnila, Centar ne posjeduje rashladne uređaje i drugu savremenu opremu za čuvanje posmrtnih ostataka.

“U takvim uslovima došli smo do zaključka da je najbolje da primijenimo so, koja prezervira tijela i ne dopušta insektima da se namnožavaju i samim tim se tkivo isušuje, nema curenja, što pomaže očuvanju dokaznih materijala”, objasnila je ona.

Centar nema rashladne uređaje pa tijela konzerviraju solju

Navela je da nakon pozitivne DNA analize, porodice obavještavaju i one dolaze da pogledaju tijela.

“Porodici se po upoznavanju sa DNA nalazom daje izbor da pogleda tijelo i obavezno sve predmete uz tijelo, jer mogu dodatno pomoći pri utvrđivanju identiteta žrtve”, navela je ona, zbog čega se uz svako tijelo nalazi i vreća s predmetima nađenim uz žrtvu prilikom ekshumacije.

Mahida Fejzulahim iz Prijedora je došla da preuzme posmrtne ostatke svog sina, koji je imao 19 godina kad je ubijen. Preuzeće ga nakon dženaze u Kozarcu 20. jula, a onda će tijelo odvesti u Makedoniju, gdje živi njegova porodica.

“Kada je odveden imao je 19 godina i tri mjeseca. Sve ove 22 godine imala sam veliku želju da ga pronađem. Željela sam da ga nađem dok sam živa i sretna sam što sam ga pronašla. Žalosno je reći da sam sretna, ali puno mi je lakše sada kada sam ga pronašla”, rekla je ona.

Predstavnici Tužilaštva BiH nisu danas željeli da razgovaraju s nama o pronađenim dokaznim materijalima uz obrazloženje da je istraga još u toku.

Nezavisne


Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?