Pocinjem ovo pisanje sa mojim prvim dolaskom u Bosnu poslije rata 1999 Godine.
Kao sto znate nasi Kozarcani su bili smjesteni u Lusci Palanku, te sam se ja tamo uputio neznajuci ni gdje je to.

Po pricama cujem da nas narod odlazi, cisti svoje i vraca se nazad u toku dana.
Onima kojima je ljubav bila jaca od straha, ti su ostajali na svom ognjistu, ne razmisljajuci sta bi se moglo desiti.

Stizem pred samu noc, vidim prvo komsinicu Safiju, prenocim, i sutra ranom zorom put za Kozarac.
Vozim prema Prijedoru, prolazim i gledam, sve okrhano bas kao u Ceskoj sto sam vidio.

Jesen je, u Prijedoru magla, ali kako napustamo tad meni nepoznati, cudni i tmurni grad koji je nekad bio nesto drugo. Nekad je to bio moj grad, veseliji, drazi, a sad, sad u meni to vise nije onaj grad od prije rata.

Kako napustamo Prijedor, tako se Sunce pojavljiva sve vise i jace.
Stizemo u Kozarusu, u Koncarima skrenem lijevo, starom cestom.

Gledam porusene kuce, to mi nekako bi sasvim normalno, valjda sam shvatio da je bio rat.
Prije Doma u Kozarusi, skrecem lijevo, da obidzem njivu vise Bebena sto smo ja i moj babo rahmetli kopali kuruze na njoj.

Pored nas prodze Mico Kostic, gleda zacudzeno, i ode kud je i naumio, valjda kuci.
Nadzem nekoliko krompira, i ponesem, ipak je to sa moje i mog babe njive.

Opet krenem kraj Doma i stanem, ugleda Stepku, Vlade Bebena mati.
Nesto me ponese iz dubine duse, pa povika: Stepka jesil ti ziva! Nije pokazivala da sam joj nepozeljan. Nekad davno sam sipao vodu na njezinom bunaru kad bi posli u njivu.

Krecem dalje, srce mi jace kuca, prolazim Haninu krivinu i nevidim vise nista, jos samo par metara.
Nekoliko metara od onog mjesta gdje sam prve korake nacinio.
Nekoliko metara gdje sam kao mali range sa zemljom vukao, e ta zemlja valjda je to taj magnet sto vuce covjeka.

Ne zenu, zenu ili ti pak zene, ne vuce nista, to je dokazano.
Brojni su razlozi nesporazuma izmedzu zena i muskaraca.

Kuca stoji, razrusena, betonski santrac na bunaru kao orjentir, bandera u kojoj se metak zabio, i sve zaraslo.
Prilazim, ne razmisljam, zelja je velika da nesto pronadzem.
Poslije kosenja trave, nalazim u verandi stare vunene priglavke, veliki vesni lonac (nije moj), tevsiju u suti od maltera te dvije casice.

To mi je bilo nesto kao da sam pronasao zlato, a ne obicni metal ili staklo.
Skola u Kozarusi je bila puna izbjeglica, a djeca koja su tu zivjela su isla na skolovanje u Prijedor.
Kako smo mi poceli cistiti, tako oni idu u grupama iz skole i govore izmedzu sebe: vidi ovi se vracaju.

E sad, ima puno teorija o tome ko se vraca, a ko ne.
Neko nece, neko nesmije, neko nema para, neko se boji opanaka, neko se boji da ce ga krava ubosti i.t.d.
I na kraju zakljucka u vecini slucajeva su zene kocnicari povratka.

Tad nisam uopste razmisljao zasto oko mene, ili oko moje kuce nema nikoga.
Nenormalno jaka volja,i zelja je pobjedila sve to, a straha uopste nisam imao bez obzira sto sam proveo u ratnim kazamatima 17 Mjeseci.

Pronasao sam i kucni broj, sa 4 rupe od metaka.

Posljedice rata su jos vidne.
Htjeli ili nehtjeli mi se sa tim suocavati moramo, jer je nasa proslost i sadasnja buducnost.
Mi moramo dozivjeti cjelokupni drustveni preokret, ratna proslost je poput utega, vezana za nase noge koji nas usporava u normalnom razvoju i kvalitetnom zivotu.

Stoga se nadam da je ovo poslednji od brojnih ratova koji su bjesnili ovim prostorom.
Da cemo kao i Svicarci iz jedenog davnog krvavog rata izvuci pouku koja nam nece dopustiti da ponovimo iste greske nikada vise.

Autor: Emsud Blažević