U nekom mjestu živio jedan čovjek, imao četvoro djece, a bio
vrlo siramašan. Nije magao toliko zaraditi, sto bi moglo biti njemu
i djeci, te posto se ispatio, dotuži mu živjet, pa odluči da se usmrti.
Smisli otići na neku klisuru, te se sa vrha otisnuti niz nju, pa dok
dolje padne, u tom će i umrijeti. Spremi se te pođe ne kazujući
djeci kuda će.

Kad izađe na vrh klisure, zaveže oči, te legne na leđea da se
otisne, kad ga na jednoč naki glas po imenu zovne. On brzo odriješi oči, pa kad se obazrije, opazi čovjeka u zelenim haljinama.
Ovaj ga čovjek upita, Sto to radi, a on reče:
- Hoću evo da umrem; ne mogu dalje trpjeti svoje bijede
i nevolje.
- Kako ćeš umrijeti preko Božje volje? - upita ga onaj.
- Ja sta ću - veli on - u mene tolika djeca, a nigdje ni
pare da ih prehrnim-
A znaš li ti pisati - opet će ovaj.
- Nesto malo znam.

- E kad znaš, a ti uzmi knjige i kalem, pa kad se tko razboli
zapiši mu, možda će ozdraviti s Božjom pomoću, pa će ti se onda
platiti i imat ćeš onda čim prehranjivati i sebe i svoju djecu
- Ali ne imam ni toliko para da kupim knjige i kalem
- A ti uzmi kupusni list i ugljen, te napiši euzu-bismillu
Iza toga nestane onog čovjeka odatle, a siromah se malo zamisli i krenu svojoj kući.
Sutradan uzme nekoliko kupusnih listova te pođe prvom svome komšiji,
koji već dvije godine boluje i daje pola svog dobra tko ga izliječi.
Kada tamo dođe, upita ga kako mu je, pa rekne da će mu on zapisati.
Odmah izvadi jedan list od kupusa i zapiše ugljenom na njemu euzu-bismillu, te reče bolesniku
neka to s vodom popije da će mu, s Božjom pomoći, biti bolje.

Kad je prošlo nekoliko dana iza toga, dođe po njeg jedan
sin bolesnikov, te mu reče da ga zove njegov otac. Kad je tamo
došao, začudi se kad vidje gdje je njegov komšija ustao, pa sjedi
Bio je posve ozdravio. On odmah rekne svojim sinovima da idu
razdijeliti cijelo imanje sa siromahom, jer da je on ozdravio njegovom pomoću.
To bude siromahu vrlo drago, gdje sada najedanput postade zgodan čovjek.

Dan po dan začuje se za njeg nadaleko, kako on dobro liječi
te ga je svatko pozivao na liječenje.

U tom se i u ondašnjeg cara kći razboli, te je tražio liječnika
po svima krajevima, dok mu kazaše za ovog siromaha, te ga car
pozove ne bi li je on mogao izliječiti. On se zaputi caru, kad ga
na putu sretne onaj isti čovjek u zelenim haljinama, te mu reče:
kad izliječi carevu kćer, onda će ga car upitat šta će mu dati za to
a on neka ništa druge ne ište nego njegova konja, koji je vrlo
brz i koji će mu trebati.

On tako i učini. Kad je izliječio carevu kćer, upita ga car šta
će mu dati a on reče, samo konja. Car mu davao i veće darove,
samo da ne ište konja, ali on nije htio ništa drugo, te car i pristane
i da mu tog konja.

Jednog dana, kada je on baš sjedio u svojoj kući, poviče ga
netko ispred njegove kuće i upita može li unići. On odgovori da
može, ali ga u isti tren obuzme nekakva zima i poče mu se dlaka
ježiti. Kad čovjek uniđe u sobu, upozna u njem onoga istog čovjeka
u zelenim haljinama:
-Ma, šta mi je ovo, nekakva me zima obuze, kad me ti povika ispred kuće-upita on.
E, moj prijatelju, ono ti htjede prije da nazor umreš, a vidi,
nije ti onda bio čas došao nego je istom sad došao red na te - reče onaj čovjek

Siromah vidje da nije druge nego valja umrijeti, kad bi najvolio živjeti, pa reče:
E pa dobro, kad nije druge, a ja ću te bar moliti da me
pričekaš dok uzmem abdest i samo malo moga konja zagrlim.

Pošto mu on to dopusti, otiđe, ali ne uze abdesta, već uzjaše
na konja, te put pod noge, udari bježati što god bolje može. Dok
je tako nekoliko sahata letio, izađe na jedno polje umoran i žedan
pa opazi na sredini polja četvoricu ljudi, gdje kopaju neki grob.
On se približi do njih, te ih zamoli za malo vode, dok će mu jedan
izmedu njih.
Molim te, ako ti nije mrsko, sađi s konja da o tebi izmjerimo
ovaj mezar, jer nam se čini da je baš tolike rasti bio onaj
čovjek što je umro tamo u jednom selu, pa nam je daleko do njeg.

On sađe s konja, napije se vode i htjedoše o njem izmjeriti
mezar, kad se pred njim iznenada stvori onaj čovjek u zelenim
haljinama i reče mu:
E, prijatelju, ti si htio pobjeći od smrti, ali ne možeš. I bo-
lje je što si pobjegao, jer tebi je suđeno da ovdje legneš u ovaj
mezar, a koliko bi ljudi vidjeli muke dok bi te ovamo donijeli
I tako On tu umre, jer se ne može smrti pobjeći.

Izvor: knjiga "Biserje" antologija Muslimanske književnosti