piše: Drago Perković

Prije nego bace cvijeće niz strme litice, prije dozivanja imena svoje dijece,braće I očeva,prije jauka majki i sestara,molitve i prolijevanja suza vidjeće rodbina I prijatelji ,u poslednjim momentima,lica najdražih...i vidjeće ih,već 25 godina zaredom, samo oni.. nedokučivu istinu njihovog smaknuća i dalje skrivaju zločinci iz Prijedora..naše komšije...naši prijatelji...naši sugradjani...nekadašnji i nakaradni..

Oni koji su ih izveli iz autobusa na samo korak od slobode,oni koji su pucali u potiljke I uspravna ledja ljudi koje su poznavali.Oni koji bi trebali skrivati sebe a ne skrivaju..

I dalje ti masni,prljavi,do očiju krvavi Prijedorski psi rata pljuju za tabutima pokojnika,jednostavno jer je krvoločni Prijedor norma I način njihovog življenja..kolijevka obitavanja nemilosrdnih ubojica..Pokazuje to i Briševo,i Kozarac,i Hambarine,i Kamičani,i Rizvanovici,i Ljubija..

I pokazivace tužnim godišnjicama koje slijede.Izostaju riječi iskrenog kajanja i onih čije naredbe su dzukele sprovodile u djelo,nedostaju samoubistva ubica,zakon I Seweningen,izostala je I kazna Boga,kazna naroda..Izostaje bistro more mladosti sa obala Sane...Jedino,svih ovih godina, ne izostaju bol I tuga.I dalje,Zemljom Svetog Trojstva,niču male I stidljive spomen ploče na duše onih koji su se usudili da žive...
Pokoj im Vječni...