Petak 17. Februara 1995 godine. 760 College Street. COSTI Immigrant Services. Radni dan za mene. Vec dvije godine tad radim kao Settlement Counsellor ili na nasem Imigracioni Savjetnik za Raseljena Lica.

Kraj je radne nedelje.

Na kraju dana me ceka dvanaestosatna nocna smjena u St Joseph bolnici u Hamiltonu gdje sam radio kao Visi Medicinski Tehnicar na Kardiologiji.

Oko 11:30 ujutro dobivam poziv od policije ja su nasli u gradu bracni par iz Bosne i Hercegovine, da su dosli preko Njemacke, da nemaju osobne dokumente i da je zena trudna i da treba da se porodi svaki dan. Trebaju pomoc sa statusom, finansijskom pomoci, smjestajem…..

Ja prihvatim da ih vidim u mom uredu – i pola sata kasnije dolaze muskarac i zena, on u tridesetima, lijecnik po zanimanju, a supruga nesto mladja i naravno sa velikim stomakom – trudna punih devet mjeseci.

Porazgovaramo nakratko, upoznamo se, smirim ih koliko sam mogao, sklopimo kockice slucaja i krenem sa radom:

Prvo zovem imigraciju da prijavimo proces za izbjeglicku kategoriju, Uspjesno zavrseno za 45 minuta.
Dobijem broj predmeta.

Potom nazovem centar za Socijalni Rad i zakazem hitan sastanak za ponedeljak. Takodje dobijem broj predmeta.

Potom krenem da trazim smjestaj u prihvatnom centru u gradu gdje bi bracni par mogao prespavati dok ne nadju stalni smjestaj a i da budu bod budnim nadzorom ako se zena pocne poradjati.

Petak je, vani je jako hladno, mislim oko – 15C, s vjetrom – 28C i nikako da uspijem da nadjem adekvatan smjestaj za klijente, narocito imajuci na umu da se vecina smjestaja u takvim centrima rezervise vec prije podne svakog dana.

U medjuvremenu, oko 14:30 supruga Edina, koja je takodje radila kao Imigracioni Savjetnik za Zene u zapadnom dijelu Toronto, zove i pita da li mogu da je pokupim u 15:30 popodne u blizini aerodroma jer ima sastanak sa klijentom u Centru za Socijalni Rad i poslije toga moze da ide kuci. Ja pitam sefa Alehandra da li mogu kuci ranije i on kaze da moze.

Pokusavam da napravim nemoguce tokom slijedecih 30 minuta i da nadjem smjestaj za klijente u nuznoj potrebi. Savjest me grize – ne mogu tek tako da ih ostavim – nigdje i bez ikoga.
Dolazi i 15:00 popodne. Dina zove da potvrdi da li cu je pokupiti. Ja potvrdjujem. Tad naime nismo imali mobilne kao sad vec sam koristio pager (pejdzer) iz bolnice a Dina javnu telefonsku govornicu.

Shvatajuci da necu moci naci smjestaj za klijente u momentu odlucim da ih vodim kod sebe kuci. Nasi su ljudi, u potrebi i ja sam osjecao duznost da budem siguran da su oni bezbjedni i zbrinuti.

I dok polako objasnjavam plan da budu moji gosti u Hamiltonu, i u 15:05 zvoni telefon. Centar za smjestaj u Scarborough ima sobu za klijente ali moraju da dodju odmah. Tu ce se izvrsiti i ponovna registracija za socijalnu pomoc i odmah odobreno zdravstveno osiguranje.

Ja ne mogu stupiti u kontakt sa Dinom. Problem.

Naime, Dina je 20ak kilometera od mene u zapadnom dijelu grada kod aerodroma a ja treba sad da vozim klijente u Scarborough, nekih 25 km istocno. Zbog zdravstvenog osiguranja i socijalne pomoci odlucim da “brzo” odbacim klijente do smjestajnog centra.

Kao sto rekoh, Petak je. popodne Hladnoooooooooooo. Klizavooooooooo. Guzvaaaaaaa. Zovem bolnici i otkazujem nocnu smjenu.

Vozim 45 minuta do Scarborough. Stizem do prihvatnog centra. Vidim na pejdzeru promasen poziv.

Znam da je Dina. Korisitim javnu govornicu – zovem broj. Niko se ne javlja, jer i pozvani broj je javna govornica.

Ulazimo u Centar. Cekamo dvadesetak minuta. Ponovo promasen poziv. Znam da je Dina. Zovem taj broj, niko se ne javlja.

Pocinje registracija klijenata. Traje sat vremena. Vec je 17:00. Pogledam 3 promasena poziva. Znam da je Dina. Zovem natrag. Niko se ne javlja – jer je j- avna govornica.

Vodim klijente do sobe. Stariji Motel na Kingston Road i Eglinton raskrscu. Cista soba, Topla, Ima i mali frizider. Klijenti nemaju nista da jedu ni piju. Vodim ih do trgovine. Kupim im hrane, voca, vode i sokova.

Vec je 17:45.

Jos tri promasena poziva na pejdzeru. Znam da je Dina. Unervozio sam se. Znam da nema gdje da bude i da joj je hladno. Zovem prokletu govornicu, poziv ne prolazi.

Krecem iz Scarborough u 18:00.

Sva auta juznog Ontarija na cesti i to bas danas. Petak je. Autoput zakrcen. Vozim se i mislim sta mi je sa suprugom? Da li se je uspjela skrasiti negdje gdje je toplo? Voznja do Dixon Road kod aerodroma traje 90 minuta.

Nesto iza 19:30 stizem na odrediste. Dina vani, kraz ulaza u Centar za Socijalni Rad. Smrznuta.
Ja se javljam. Ubrzanog koraka Dina dolazi do auta. Ulazi.
Ja pokusam da se izvinem i da objasnim sta se desilo.
Dina ima jedno 6000 rijeci da mi kaze ali posto se smrzla ne moze maltene ni da govori.

Ja pojacam grijanje. Vozimo se kuci. Cak ni radio ne radi – muzika ne svira. Tisina. Cuje se samo motor mog Chevroleta. Cutimo. Mucno cutimo.

Petak. Guzva. Stizemo u 21:00 u Hamilton. Ulazimo u kucu. Satrani oboje. Dina ne prica sa mnom.

I tako nekoliko dana.

Ponedeljak 20. Februar 1995. Vani -25 sa vjetrom. Stizem u ured. Primam poziv. Klijent od petka. Obavjestava me da se njegova supruga porodila u petak par sati poslije mog odlaska, tik prije ponoci i da su postali roditelji prekrasne kcerkice.

Ja sretan zbog klijenata a zabrinut zbog supruge koja je u medjuvremenu dobila jaku prehladu.

Par dana iza toga Dina je shvatila okolnosti tog Petka popodne ali mi nije oprostila sto se toliko smrzla.

A ja nikada nisam pozalio sto sam odlucio da zavrsim zapoceto tog Petka 17. Februara 1995 godine jer sam uvijek smatrao da je to bila moja ljudska i moralna duznost.

Proslo je par godina.

Ulazi mi gore navedeni kiljent u ured, pozdravlja me i moli me da dodjem s njim. Pod hitno.

Idemo van na College Street.

Vodi me preko puta do portugalskog BBQ restorana i kaze: “Eno, hajde da nesto pojedemo zajedno, znam da ne jedes po cio dan.”

To me nesto dotaknulo.

Mislio je na mene.

Taj gest nisam ni do danas zaboravio.

Godine prolaze.

Klijent se vratio natrag za svoju Bosnu koju je nezimjerno volio.

Rekao je da se vraca jer Bosni trebaju ljekari a on “trune” u Kanadi. Po njegovom povratku povremeno bih cuo da je dobro i da se snasao u svojoj Bosni i da u Sarajevu ima medicinsku kliniku sa pedigreom.

Izgubili smo kontakt.

U ljeto 2022 godine nas sin Eddie koji se rodio 9 godina poslije gore navedenog dogadjaja ima pripreme u Sarajevu.

Dolazimo u Sarajevo, Dina, Eddie i ja.

Eddie umoran od naporne sezone u Barceloni, Dina i ja umorni od posla a na sve to ja i nesto bolestan.
Jedva hodam.

Sjetim se doktora. Saznam broj preko prijatelja Hadzifejsa i nazovem. Kaze Sekretarica da dodjemo.

Dolazim. Prijavljujem se. I par minuta kasnije izlazi moj bivsi klijent, sada cijenjeni i veoma sposobni doktor.
Zagrlimo se, izljubimo, pozdravimo.

Udjem u ordinaciju. Pregleda me. Propise infuziju i antibiotike i kaze da ce mi dolaziti patronazna sestra u hotel dva puta na dan da mi da antibiotike slijedecih 7 dana.

Ja zahvalan. Da platim. “Nema sanse – kaze doktor.” Meni suze na oci.

I moja Dina ima “svoj zdravstveni problem” koji objasnjava doktoru. Doktor saslusa, pregleda.
Ultrazvuk zavrsen za 10 minuta. Rezultat veoma ohrabrujuci. Dina zahvalna, bas kao i ja.

Valjda je tog momenta, tog 29. Juna 2022 godine Dina napokon oprostila i meni a i doktoru svoju patnju tog 17. Februara 1995 godine.

Shvatih da sam tog dana, tog hladnog petka 1995 godine zrtvovao nesto osobno a zauzvrat dobio prijatelja za sva vremena.

I eto, 29 i po godina kasnije, pricam ovu pricu uz odobrenje glavnih aktera ovog dogadjaja kao osvrt na proslost.

Nikako da se otmem od dojma da sam te davne 1995 godine pretplatio medicinski tretman 2022 godine a u medjuvremenu stekao iskrenog prijatelja za sva vremena.

A pravi prijatelji su rijetkost.

Kao sto Euripid rece: Prijateljstvo pokazuje svoju ljubav u vremenima nevolje, a ne srece!

“Život bez prijateljstva je ništa.” rekao je Ciceron.

Ja sam sretan da u moru ljudi koje sam sreo u zivotu znam da postoje oni rijetki iskreni prijatelji koji shvataju i prihvataju ko sam ja kao sto i ja shvatam i prihvatam ko su oni. Bezrezervno.

Hvala na Vasem odvojenom vremenu i citanju!

Vas Eno

4. Novembra 2024 godine – Hamilton, Ontario, Kanada

(Prica je napisana uz odobrenje glavnih protagonista ovog istinskog dogadjaja!!!!!!)

Ernad ENO Čaušević/ mojprijedor.com