Jusuf Arifagić je privrednik iz Kozarca koji je kao izbjeglica otišao u Norvešku, a po povratku u Kozarac pokrenuo je farmu norveških goveda u kojoj zapošljava 58 ljudi. Na izborima 7. oktobra kandidat je Nezavisne bosanskohercegovačke liste za predsjednika RS, a u intervjuu za Klix.ba je govorio o razlozima kandidature, planovima i problemima povratnika.
Arifagić ustvari pretenduje na poziciju potpredsjednika RS, ali da bi došao na tu funkciju morao se kandidovati za predsjednika. Naime, prema Izbornom zakonu RS, predsjednika i dva potpredsjednika koji se biraju neposredno s teritorije Republike Srpske biraju birači upisani u Centralni birački spisak za glasanje u RS. Birač može glasati samo za jednog kandidata za predsjednika.

Predsjednik i potpredsjednici direktno se biraju s liste kandidata za predsjednika tako što se za predsjednik bira kandidat koji osvoji najveći broj glasova, a za potpredsjednike kandidati iz reda druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova poslije izabranog predsjednika Republike Srpske.

Po povratku u Kozarac pokrenuli ste veliki biznis, uložili mnogo novca, a vlasti su vas uprkos tome opstruirale? Je li to jedan od razloga zbog kojih ulazite u politiku?

Činjenica je da čovjek u politici ima šanse da promijeni neke stvari nabolje. U politiku sam ušao slučajno, grupa nezavisnih načelnika me zamolila da im napravim nekakav plan kako bi se trebala kretati poljoprivreda u BiH. Na kraju su me pozvali da zauzmem poziciju potpredsjednika stranke, jer nisu imali nikoga iz RS. Prihvatio sam kandidaturu iz revolta, jer mi je dosadilo da me predstavljaju ljudi koji dođu na konferenciju za medije u Banjoj Luci, pričaju o povratnicima, a onda sjednu u auto s vozačem i pratnjom i odu u svoj stan u Sarajevu ili Tuzli, a ja ostanem u Kozarcu. Svi potpredsjednici RS su iz Istočne Bosne i žive od politike. Ja živim od svog rada i sve što sam zaradio investirao sam i nastavit ću da investiram. Otići ću na posao u Banju Luku i vratiti se svojim autom bez pratnje. Devedeset posto vremena ću biti na njivama i poljima širom RS. Sve što mi država plati dat ću za školovanje sirotinje. To je moja ponuda, ako ljudi žele nek izvole, ako ne žele znači da im je dobro.

Kakva su vaša očekivanja i kada je riječ o rezultatima izbora i promjena koje možete napraviti ukoliko postanete potpredsjednik RS?

Nisam vodio nikakvu kampanju, posljednji mjesec sam radio na njivama i nisam imao vremena da idem od mjesta do mjesta, smatram da to nije put. Ako shvatimo da 7. oktobra treba proraditi razum i ako shvatimo da će 7. oktobra možda nastati bosansko proljeće, tog dana možemo početi pisati novu historiju koja će govoriti o demokratizaciji društva i stvaranju boljih pretpostavki za život. Građani trebaju dati odgovor, političari nisu ti koji trebaju donijeti promjene. Ako ljudi opet budu glasali po inerciji, to znači da im je dobro. Meni onda preostaje da se nastavim baviti poljoprivredom, da pokušam otvoriti još neko radno mjesto, investirat ću dalje, izbori neće biti razlog da prestanem investirati u BiH. Imam 58 radnih mjesta, tri farme, od prvog dana vodim borbe sa sistemom, od prvog dana nisam pristao da plaćam mito i to je vjerovatno razlog zbog kojeg na normalan način nisam mogao dobiti trafo stanicu, zašto sam čekao mnoge dozvole.

 Šta zamjerate bošnjačkoj politici u RS?

Nisam siguran da u RS uopće imamo bošnjačku politiku. Imali smo povratak koji je u početku bio donekle organizovan, a povratnici su kasnije bili prepušteni sami sebi. Vrh države nije uradio ništa s ekonomske strane, tako da smo uglavnom ostavljeni da se snalazimo, preživljavalo se najčešće zahvaljujući bogatim rođacima.

Šta mislite o odnosu Sarajeva prema povratnicima?

Pitao sam političare da mi u Kozarcu, koji je simbol povratka, pokažu samo jedno radno mjesto koje su oni stvorili i otvorili. Mogu to i danas učiniti, ali toga nema. Sve se svodi na te četiri godine, kupi se poneki plastenik, oni koji imaju više sreće dobiju frezu ili kravu, a kada prođu izbori povratnici ostanu prepušteni sami sebi. Možete proći korz RS i svi će vam pričati istu priču, nemamo mi ništa posebno od Sarajeva. Ako želimo da se nešto uradi hitno nam treba decentralizacija države i da se stvarna vlast vrati u ruke običnih ljudi. U svakoj zapadnoj zemlji jake općine i jaki gradovi znače jaku državu, a kod nas je sva moć u tri grada, dok su ostali prepušteni sami sebi. Nije realno očekivati da Sarajevo rješava probleme Kozarca, ali treba rješavati neke druge probleme. Začuđujuće je da brigu o Srbima treba voditi Banja Luka, a o meni kao Bošnjaku Sarajevo. Pogrešno je da federalno ministarstvo asfaltira put u RS zbog Bošnjaka, a ja porez plaćam u RS ili da RS asfaltira put u Petrovcu jer ima srpskih povratnika. Zar to nije degradiranje države?

Jedan od problema s kojima se suočavaju Bošnjaci u RS je i bosanski jezik, kako biste riješili to pitanje?

Zašto ljudi troše vrijeme i energiju na dokazivanje naziva jezika kada za to postoji pravni put. Treba poštovati pravnu državu i prihvatiti odluke suda. Stvari treba prepustiti historiji kao nauci, našem pravu, sudstvu, ali ono što je problem u RS je činjenica da u tom entitetu u posljednje vrijeme vlada strah, gotovo je zatvoren, tamo ne postoji ništa što se zove ekonomija, sve je u rasulu, vladaju depresija i psihoza, mora doći do relaksacije odnosa. Treba stvarati funkcionalniju državu jer ovako neće opstati. Sve treba počinjati i završavati ekonomijom. Moramo stvoriti stabilan politički sistem, a to konfrontacijama nije moguće. Ovdje se može desiti bosansko proljeće, a može se desiti da ostanemo na putu koji vodi u nestanak.

Je li vas umorila ta bh. realnost?

Čovjek se umara i troši energiju, a time se nanosi velika šteta jer bih tu energiju mogao usmjeriti na nešto drugo. Možda sam umjesto 1.300 mogao imati 5.000 ili 6.000 grla ili umjesto 58 zaposlenih 580, ali cilj politike nije da se ljudi zaposle i da dobijemo ekonomski neovisne građane koji će misliti svojom glavom, njima je bitno biračko tijelo koje će ih držati na poziciji. Daleko je moj Kozarac od Sarajeva i teško je preko Vlašića vidjeti kozaračku stvarnost. Ne vidi Mile iz Banje Luke kako je Srbinu u dolini Neretve, niti Čović iz Mostara vidi šta se dešava s Hrvatima u Posavini.

klix.ba