Izdvajamo

Na posljednjoj sjednici Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Kozarac, pored ostalih tema, razmatrana je i situacija vezana za dalji ukop kozaračkih Šehida u Šehidsko mezarje u Kamičanima, pošto je na prostoru koji je preostao moguć ukop još oko 40 novih exhumiranih tijela, iako očekujemo u skoro vrijeme 7 – 8 puta više tijela koje bi trebalo na ovom mjestu da ukopamo.

Velika stvar je bila da se prilikom našeg povratka od 1998. godine odlučilo da se svi kozarački Šehidi ukopavaju na jedno mjesto i to na prostor koji je u tom trenutku bio najadekvatniji, jer je džemat Kamičani ustupio prostor svojih džematskih mezarluka u ove svrhe, a i putna infrastruktura je zadovoljavala i sada zadovoljava potrebe ovog Šehidskog kompleksa u Kamičanima.

Ovu kvalitetnu odluku od prije skoro 20 godina sada treba dodatno poduprijeti, jer se pojavila adekvatna parcela za proširenje ovog kompleksa, odnosno ukop posmrtnih ostataka preostalih kozaračkih Šehida. Novi vlasnik pomenute parcele je sada spreman prodati istu, a MIZ Kozarac bi istu pripremio za dalje ukopavanje naših Šehida (jer se tu trenutno nalaze neki objekti).

Iz ovog obrazloženja možemo zaključiti da je ovo problem svi kozaračkih džematlija, jer skoro svi ovdje imamo ukopanog nekoga iz svoje familije i ovo je prilika da svojim dobrovoljnim prilozima obezbijedimo mjesto našim Šehidima čiji će se posmrtni ostaci pronaći u skoroj budućnosti aBd (exhumirani iz KAMENE grobnice Korićani i grobnica koje se tragaju na području Kozarca).

Vaše priloge namijenjene za proširenje Šehidskog mezarja će biti moguće uplatiti u prostorijama Medžlisa IZ-e Kozarac, kod svakog džematskog blagajnika ili na raćun Fonda za Šehidski kompleks koji se nalazi na web stranici www.kozarac.eu, a svaka uplata od 1.000 KM i više obavezuje Medžlis IZ-e Kozarac da zadovolji proceduru izdavanja vakufnama, odnosno to će aBd biti vakifi Šehidskog kompleksa u Kamičanima. [Fond Solidarnosti Kozarac]


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.