Pred sami akšam u vrijeme kad se blago namiri i kad se spusti ona lijepa, nevidljiva topla deka mira nad naše mjesto mi bi još uvijek iako slatko umorni – ganjali loptu.

Kada bi se sa Krčevina u akšamsko vrijeme pogledalo na čaršiju, kandilji na Brđanskoj džamiji koje smo kao djeca čekali u mjesecu Ramazanu pojavljivali bi se kao velike zvjezde. One malo manje ali orginalne gore na nebu i ove dole sa zemlje kada bi zajedno užegarile, davale su osjećaj da je cijeli prostor između zemlje i najbližeg neba osvijetljen.

Akšaaam, akšaaaam… zavikali bi mi momčići skačući sa jednog mazgala ili obližnje šljive odakle je pogled bio očaravajući. Devojčice su se kulturno kikotale i slale prema nama osuđujuće poglede zbog pretjerane vike.

Nane i mama sa već postavljenom sofrom ipak bi izigravajući strogoću upitale jesmo li oprali ruke. Dok sam prao ruke na česmi ispred kuće pokušavao sam čuti bar pokoji ton akšamskog ezana.

Eho sa Brđanske munare dolazio je na Krčevine i gubio se zbog daljine. U meni bi se probudila u toj svoj ljepoti i neka neobjašnjiva ljutnja pa čak i neki osjećaj praznine zbog tri stvari.

Prvo, zato što nisam mogao čuti tako lijepu melodiju ezana jer tada još nije bilo ozvučenja koja bi dobacila jasno i do Krčevina, već smo tonove te lijepe melodije “fatali”onako, na prekide.

Drugi razlog je bio, što nam se nisu dali omrsiti i dirnuti u postavljenu hranu dok imam ne završi.

Treće, samo oni stariji sa Krčevina mogli su otići na teraviju. Imali su strah da ćemo zaspati pa govorili – Ko će vas nositi uzbrdo? Bili su u pravu.

Ipak, bilo nas je dosta kući pa smo mogli organizirati i svoju privatnu teraviju. Ramazan je bio prilika da nam nane priča i neke nevjerovatne priče iz samo Bog zna kojih vremena a mi bi onako uljuljkani kraj nje zaspali jedva čekajući da nas ujutro probude na ručak. Kod nas se tako govorilo za sehur.

Kada čovjek nešto iskreno želi, dobiće to sigurno. Ta moja želja da dobro čujem ezan, želja da kandilje u akšam vidim izbliza nije čekala baš dugo da se ispuni.

U petom razredu osnovne škole mi smo odselili sa Krčevina i došli na mjesto koje je bilo i ostalo do danas jedan čisti izvor dobrog komšiluka. Zbog prijateljstva djece koju sam tu upoznao.

Sa njima sam išao na nezaboravne, ponekad ozbiljne ali često i teravije zbog kojih smo znali biti ukoreni od starijih i to su ostali najljepši momenti moga djetinjstva.

Oni momenti koji se kao lagani ljetni vjetar zaigraju pred našim licima i donesu miris tadašnjih Ramazana.

Ta sjećanja za Vas u sljedeći petak, ako Bog da…

Eso Balić