AUTOR: SEMIRA JAKUPOVIĆ

Našu tradicionalnu kuhinju čine raznovrsna jela. Neka već pomalo padaju u zaborav i dozvoljavaju stranim kulinarskim specijalitetima da se nađu na svakodnevnim jelovnicima.
Ipak, mi malo stariji se trudimo da pored jezika, običaja, naše kulturne baštine, sačuvamo i našu tradicionalnu kuhinju od zaborava.
Na koji način; najbolje kuhanjem i dijeljenjem starih recepata, mada je i to malo teže. Ako upitate naše starije da vam daju recept, obično kažu “Ma, ja to onako “od oka”. Tako su naša jela neizbježna, posebno u danima Ramazana i za Bajram.
Na našim trpezama nađu se: sve vrste pita, sarme, punjene paprike, bosanski lonac, begova čorba, jahnija, potkriža ili tirit , kuruza ili kukuruza s jogurtom ili kiselinom, pa sutlija, hošef ili kompot, baklava,halva, hurmašice, tulumba, tufahije i mnogo toga još.
Mama mi je uvijek pričala da je prije nekoliko decenija bio običaj da se za mevludski ručak kuha najmanje 12 različitih vrsta jela. Sjećam se kao dijete da su pripreme za ovakva okupljanja trajala danima. Jela su se servirala na velikim soframa za koje je moglo sjesti i po dvanaest osoba. Muskarci su uvijek jeli prvi, a žene i djeca poslije.
Danima su se u kući na bijelim, čistim stolnjacima sušile jufke za baklavu i burek. Gotovih jufki ili kora nije bilo ni kupiti, a nikada nisu ni bile na cijeni kao domaća rukom razvijena jufka.
Mi, djeca, pazili smo da ne idu blizu jufki zbog higijenskih razloga. Mirisi luka, mesa, povrća i ostalih mirođija vladale su kućom. Za ovakve prilike uvijek bi se našla najbolja kuharica u okolini, koja je imala posebno ime u mom kraju i zvala se “maja”. Pričali su mi da je moja majka, mamina mama rahmetli bila maja, a poslije i moja ujna i jedna rodica.
Vremenom se mnogo toga pojednostavljivalo, pa se mnogo toga sada može i kupiti. tako i mnoga jela padala u zaborav.

Ono o čemu želim posebno pričati je jedno slatko jelo, koje na prvi pogled izgleda obično. Ipak, zauzima posebno mjesto u našoj kuhinji. Kao da vam želi reci, “Ne sudite samo po izgledu, okusite sadržinu!

To je gurabija s kockom sećera unutra ,vrsta slatkog kolača koji svojim izgledom podsjeća na male pogačice. Na prvi pogled ništa posebno, ali bogami treba biti majstor da bi pored dobrog izgleda imala i dobar ukus.
Gurabije nikada ne gube na cijeni i veoma su popularne, bilo da se radi o posebnim prilikama kao što su svadbe ili o svakodnevnoj poslastici koja se poslužuje uz kafu ili čaj.
Tradicionalna svadba u mome kraju nije mogla proći bez gurabije.
Običaj je da se mladi koja prvi put ulazi u kuću da Kur’an da drži ispod ruke, a iznad glave se razlomi gurabija. Svi gosti pojedu po jedan komadić, a simbolika je u tome da život budućih mladenaca bude sladak.
Zbog svoga sastava gurabija može veoma dugo stajati, pa je bila i ostala omiljena poslastica domaćica koje su je cuvale u slucaju da neko bahne ili hrupi iznenada. Zivot je je bio spontan i nije bilo nekih posebnih najava kada su u pitanju komsije i familija.
Kao dijete sam često znala čuti da gurabiju ne zna svako “uhasoliti”, sto znači kako treba zamijesiti i ispeći.
U mom životu postoje dvije osobe koje me podsjećaju na dobre gurabije.
Jedna je moja Kozarčanka Tima . Zvali su je Tima Haskinca. Kada god bi nam dolazila u posjete, uvijek je donosila i svoje gurabije.
U mom mjestu bio je običaj da se nose milošte ili hedije, koje su uglavnom bile sačinjene od kupljenih proizvoda. Bombonjere se nisu često kupovale kao sada i čuvale samo za svečane prilike.
Tima je bila posebna i uvijek je radije donosila djelo svojih ruku, nego kupovne poklone. Koliko se sjećam, imala je dva sina koja su bila “na školama”. To bi mi sada rekli na fakultetima, koji su basnoslovno koštali. Ulagala je u njihovo obrazovanje i poklanjala gurabije.

Te gurabije su imale poseban miris. Zlatno-žuti, umjereno slatki, isječeni komadi su se topili u ustima. Često smo znali pokupiti i mrvice koje ostanu, jer bi nam bilo žao da propadnu. Moja mama je bila i ostala dobra kuharica, ali je tuđe uvijek bilo slađe.
Ti mirisi ostali su duboko urezani u sjećanju jednog djeteta i podsjećali na Bosnu sve ono lijepo što podsjeća na domovinu.
Nakon rata zadesilo se da sam bila kod mame, kada mi je rekla da će Tima navratiti u našu roditeljsku kuću. Nisam ni znala da je ostala živa i bi mi drago da je opet vidim. Bez obzira na starost, Tima je i dalje kuhala i poklanjala svoje predivne gurabije. Tada sam je vidjela zadnji put, oprobala ponovo njene gurabije, a vec sutradan sam se vratila u Englesku. Cula sam da je nasa Tima jos uvijek ziva hvala Bogu. U poodmaklim je godinama, ali se iskreno nadam da je zdravlje dobro sluzi.
Druga osoba koja pravi najljepše gurabije i kuruze je moja mlađa tetka Sajma.
Sa tetkom sam uvijek imala poseban odnos. Starosna dob izmedju nas nije bila prevelika, pa sam je više doživljavala kao najbolju prijateljicu. Sada kada i sama starim, doživljavam je kao drugu majku.
Sudbina je tako htjela da dodjemo u istu drzavu, mada smo opet kilometrima daleko. Kada god bih s porodicom dolazila tetki u posjetu, na stolu su uvijek bile i gurabije i kuruza.
I to ne samo da jedemo dok smo u gostima, nego i da ponesemo kući. Ko god bi oprobao tetkine gurabije, govorio bi da su preukusne. Tetka je uvijek pakovala ne samo za mene, nego i za druge članove porodice. Često sam znala častiti druge njenim gurabijama i govoriti s ponosom da je to moja tetka pravila.

Dođe tako i pandemija i restrikcije što se tice putovanja i posjeta.
Svoju dragu tetku nisam vidjela vec dvije godine, ali se tetka uvijek nekako potrudi da mi pokaže svoju ljubav i pažnju.
Iako je i sama morala da bude u izolaciji, nekako bi pronalazila način da mi posalje poštanski paket.
Paketi su dolazili za razne prilike, počev od Bajrama i Ramazana, pa do rođendana. Ponekad bez ikakvog povoda.
U paketu bi se nalazili pokloni za mene i za familiju….Lokumi, kuruza, suhi patlidžani, bamija, a najviše me radovala gurabija.
Te zlatno-žute okrugle ljepotice, bile su pažljivo zamotane u sjajne folije obložene s “bubble wrap” da se ne oštete, a na paketu uvijek napomena “lomljivo”. Ne znam kako ih je tetka uspjevala tako dobro umotati, pa su dolazile u jednom obliku. Nerazlupane, neoštecene transportom. Ti mali paketi dolazili su onda kada se najmanje nadam, a često u prilikama kada sam zbog svakodnevnih problema znala biti i fizički i emocionalno slomljena.
S otvaranjem paketa, činilo mi se da otvaram malu, vrijednu seharu, punu ljubavi, pažnje, mirisa Bosne, djetinjstva i mladosti.
Tako se jednom desilo da sam dobijene gurabije podijelila sa starijim sinom i njegovom porodicom. Dok su oni jeli gurabiju, moja mala unuka koja je tada mogla jesti samo kašice, počela je da oblizuje usnice i pruža ručice prema gurabiji. Dali su joj par mrvica, ali ona je željela još. Poslije toga smo se uvijek šalili I znali bismo reći, “Ma, kakav engleski biscuit, kakav cheese cake, važna je gurabija!”
Često nam se dešava da podliježemo raznim trendovima, pa biramo jela zbog njihovih zvučnih naziva, a imamo toliko svoga bosanskog čime se možemo pohvaliti.
Čak i u to doba korone i teškoća koje smo preživjeli, bilo je toliko sretnih trenutaka koji se ni sa čim na svijetu ne mogu mjeriti.
Topla ljudska riječ, humanist, poštivanje, odanost, a najviše taj osjećaj da si nekome važan i da te neko bezuslovno voli. I poklon doživljavamo drugačije, kada se začini s ljubavlju.

Tetka često kaže da su ljudi izgubili merhamet ili milost, a mislim da ima mnogo istine u tome. Bez obzira na svoje godine, uvijek se trudi da svima bude na ruku. Ne samo svojoj porodici, nego i okolini koja ima mnogo poštovanja za nju.
Kažu da tetke su zakon, a moja tetka se svim silama uvijek trudila da mi nadomjesti majku koja zivi kilometrima daleko.
Pokušavala sam i ja da joj se nekako odužim i uradim nesto slično, ali nikada to nije bilo ni slično onome sto je ona uradila za mene.
Nekako imamo svega, nikome ništa ne fali, ali nam fali ono malo duše. Osjetimo prazninu koja se ne može ni sa čim popuniti. Nedostaju nam sitnice koje običan život mogu zamjeniti s riječima ŽIVOT SA SMISLOM.
Nisu daljine nepremostive, kada je bliskost u srcu.
To me je naučila moja draga tetka.

AUTOR: SEMIRA JAKUPOVIĆ