Izdvajamo

 

Piše:Midheta Delkić

Jesen u mome gradu, najljepša čini mi se, kako sam se vratila u njega nakon rata. Bježim od žutog lišća opalog na trotoare kojim bih tako rado šetala. Polako…Ne smijem, jer me ova zlatna suha jesen uvijek vrati u vrijeme kada su u ovom gradu živjeli ljudi. Kada su se voljeli i jedni drugima činili sve ono što čovjeka čini čovjekom. Kada su zajedno išli u škole, sjedili u istim klupama, šarali stolove šestarima i ispisivali imena svojih najvećih ljubavi.

Korzo u ovom gradu ljubavi bio je ispunjen sretnim parovima a miris kestenja koje se pržilo u samom šetalištu boli i danas do bola. Volim sve te mirise koji me vrate na tren u prošlost ali bježim od njih jer skoro da osjetim u tom trenu naleta miris ljudi koji su činili ovaj grad gradom.

A njih više nema…ostali su samo „naši“ i „vaši“…“mi“ i „vi“…
Neki od nas pokušavaju uhvatiti nit koja bi možda kao konac poslije teške operacije, bez obzira na rane koje bole, uz bezbroj ožiljaka ipak sačuvala makar čehru tog nekadašnjeg „našega grada“. Ali ta nit bježi kao svileni končić a neki novi ljudi, ispranih mozgova, bez ijednog ideala vrijednog čovjeka žure da nekoga povrijede, ubodu tamo gdje ga najviše boli…da stave sol na ranu koja još peče i boli.

I ma kako teško bilo priznati sebi da i dalje voliš svo to sivilo koje se nadvilo nad ovim nebom, ma kako teško bilo priznati da nikad više neće biti ništa isto i dalje ostaješ da tražiš i tragaš za tom niti.
„Vaši“ i „naši“ meni su postali skoro pa isti…“mi“ i „vi“ i dalje nismo shvatili da niti ime, niti boja kože,niti način na koji se molimo Bogu nisu ništa u odnosu na „biti čovjek“.

Jesen u meni postavlja bezbroj pitanja, teških i bez odgovora. Jesmo li mogli bolje i ljepše?
Sa drvoreda divljih kestenova pada lišće i ostaju gole grane. U ovoj čudnoj tišini svi negdje žure, svi imaju obaveze a svako živi svoju bol. Mnogo nekih „otamo“ i „otuda“ došli su ovdje da nam dosole rane, da nam uzmu i ovu nit za koju smo se čvrsto uhvatili i nedamo da nas nestane.

Oni nikada neće spoznati dušu ovoga grada jer je ona ubijena jedne zlokobne godine kada je ljeto umjesto toplo postalo krvavo, a jesen umjesto zlatna postala tužna i čudno pusta.
A ja i dalje volim ljude…

mojprijedor.com


Ne! Nećemo više biti kao bolesnici koji će u tišini i lažnoj finoći popustiti svima i dati Bogu dušu."

"Radikalan sam! Opasan sam!
- Radikalan sam protiv svih radikalnih planova za uništenje mog naroda, moje vjere i moje kulture.
- Opasan sam za sve zavjere i sve subjekte koji rade o glavi meni i mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi."

Muftija Muamer ef. Zukorlić