Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Mirisi djetinjstva

Kad dođe  zlatna jesen, podsjeti me na bezbroj lijepih trenutaka vezanih za djetinjstvo i mladost, dok sam živjela u svom Kozarcu. Obronci Kozare polako iz tamno-zelene boje, prelazi  u zlatno-smedju, a onda pod naletima prvih jesenjih vjetrova drvece ostaje ogoljelo, bez svoje uobicajene odore.
Jesen je sa sobom uvijek donosila ljepotu, ali i uobičajene probleme svakodnevice. Jutarnja budjenja uz guste magle koje se ponekad nisu dizale sve do podne, a ponekad i oštri mrazevi. Kiše koje su ponekad neprekidno danima padale, pravile ogromne lokve I kaljave sokake.

Baste su bile prepune naslaganih masiraća, tikvi ili bundeva žute boje i cekale na prevoz. U doba mog detinjstva, koristile su se kao hrana životinjama. Sada ih primjećujem u samoposlugama u oktobru, oni koji slave Halloween koriste ih za “noć vještica”. U zelenoj travi skrivali se poslednji ostaci paprika, koje su od prvih jutarnjih mrazeva počele da dobijaju sasvim drugu boju, dok se tamo negdje na kredencima svoje mjesto nasli galoni prepuni kiselih paprika I sarenih salata. Za nas djecu ovo su bili najbolji primjeri očigledne nastave, jer se o svemu učilo nadohvat ruke i iz iskustva.



Skolska zvona i plave kecelje

Ustajanje I spremanje za školu šinilo se isuviše težak zadatak, a  oslušivanje zvuka motorke ili ostrih udaraca sjekire bila je polagana priprema za dolazak očekivane gošće zime.  Lezanje ispod toplog jorgana i toplina koja je polagano ispunjavala naložena vatra u pećima i mirisi uštipaka, bili su dovoljan razlog da se “ukrade” jos koji minut bezbrižnog spavanja, pa makar i po cijenu kašnjenja.
Jesen me uvijek podsjeća na polazak u školu, zvuk školskog zvona, miris novokupljnih knjiga I plave školske kecelje koje je moja generacija morala obavezno nositi. Ono što je našu osnovnu školu razlikovalo od drugih je vjerovatno bila I praksa da se u školi prezuvamo u drugu obuću. Dok smo se mi djeca radovali polasku u viši razred, jer  nam je to davalo osjećaj zrelosti I odrastanja, naši roditelji su imali i suviše briga, počev od spremanja djece u školu, kupovine drva i spremanja zimnice.

Jesen je vrijeme koje me podsjeća na male, sitne, tada mozda beznačajne stvari koje su meni, a vjerujem I drugima donosili toliko sreće i zadovoljstva. Ogromno stablo starog oraha na očevoj zemlji, prepuno plodova koji su svojom zelenom korom tako prljale ruke, mirisi mrazavca ispod prozora, rodne šljive po kojima je moj Kozarac poznat, miris koma iz velikih drvenih kaca i pekmeza koje su nase majke kuhale u ogromnim šerpama, a mi djeca miješali i lizali prste su uspomene koje I sada zive. Mirisi dunja ispunjavale su nase ormare, uvlacili se duboko u posteljine, u bjelinu rucnih radova na sifonima I svojoj prelijepom zutom bojom podsjecale na sunce.

Jesen u drugim okruženjima

Svaka generacija ima svoj doživljaj smjene godišnjih doba, pa tako i moja. Ljudi koji žive u gradovima I kojim je sve nadohvat ruke, nisu ni svjesni šta znači ljepota šekanja da ubereš ono sto si u svojoj bašti posijao. Da se raduješ ubiranju plodova svoga rada, trapljenju krompira , čupanju i pučenju graha, branju kukuruza, pečenom kestenju i bijelim masiraćama.
Odrasli smo uz priče o branju i perušanju kukuruza, o sijelima na kojima su se momci I djevojke skupljali i uz perušanje pokazivali simpatije jednih prema drugima. Sa napretkom civilizacije mijenjali su se i ljudi i običaji, ali priroda nikada. Ona nas i dalje bez obzira na ogromnu ljudsku bahatost prema planeti Zemlji daruje svojom veličanstvenošću i obiljem.

Jesen u mom sokaku sada je ustvari jesen u mojoj ulici, u drugoj zemlji, daleko od moje Bosne I Kozarca. Kao što reće naš poznati sugrađanin, novinar I TV voditelj Vehid Gunić u naslovu jedne od svojih knjiga “Rodna Bosno, daleko odosmo”. Jesen sada dočekujem u drugom okruženju i polako se priblizavam jeseni zivota. Ali ma gdje god da bili, s nama žive i mirisi našeg zavičaja. Kao u pjesmi Muhidina Šarića i stihovima koji kažu da te zavičaj uvijek prati I želi kući da te vrati.
Iako smo otišli iz zavičaja, on iz nas nije nikada. Uvijek postoji neka ulica koja me i ovdje podsjeti na našu čaršiju i dočara mirise djetinjstva i mladosti koji srce griju, ali i bole. Ponekad te uspomene tako jako ožive, da mi se učini da odnekle dopire miris Behzinih kifli i vrućeg somuna, pecenog kestena, tek uskuhanog vruceg mlijeka sa sporeta i šnjita sa pekmezom koja je za moju generaciju bio najljepši “snack” na svijetu.



Kozaračka šljiva raste i u Engleskoj

Iako zvuči nevjerovatno, ljudi ponekad požele da svoje uspomene “presade” u različite zemlje svijeta u koje je većina došla nakon nemilosrdnih ratnih zbivanja i u njima ostala.Čak što više, da presade I kozaračku šljivu na englesko tlo. 
Tako smo uz pomoć jednog našeg Kozarčanina koji se zove Fikret  i koji je nekako uspio da prenese kalem kozaračke šljive u Englesku, uspjeli da je presadimo i u mnogobrojne engleske bašte. Tako je kozaračka šljiva svoj prvi dom nasla u Engleskoj, u Yorkshiru ili tačnije rečeno u gradu Huddersfieldu. Vodeći se po stihovima koji kažu ,”Gdje god nađes zgodno mjesto tu drvo posadi”, naši ljudi su počeli da slijede ovaj primjer i da uzimaju kalemove. Tako smo jedne godine uradili  i moj muž i ja. Za sadnice su bili zainteresovani mnogi naši prijatelji, pa smo jednom prilikom pretrpali auto sadnicama, dovezli ih u London i dali onima koji imaju bašte.

Nakon izvjesnog vremena, šljive su čak počele da rađaju, da daju plodove I da svojim rumeno-plavim izgledom privlače i zadivljuju i naše komšije Britance. Dok neki s nevjericom pitaju da li se to jede, drugi pitaju da li je moguće da  oprobaju “beautiful, blue fruit” (prekrasno plavo voće). Jednom prilikom sam bila svjedok da je jedan prolaznik došao mojoj tetki na vrata  pitao da li može dobiti šljive za svoju ženu trudnicu koja ih pogledom jede već danima. Naravno, odgovor je bio da i sigurno je buduća mama uživala u njima.



Nostalgiju ljecimo pjesmom

A kada nostalgija postane nepodnošljiva, kada nas u predvečerje uhvati neka neopisiva tuga za koju razloga nema, ali joj je dijagnoza zavičaj, liječimo je pjesmom koja je pravi melem za dušu. Neosporno je da je jesen oduvijek bila inspiracija mnogobrojnim slikarima I njihovim kistovima, pjesmama, a ponajviše muzičarima.
“Jesen u mom sokaku”, “Žalila se žuta dunja..”, “Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja” , “Sto je tužna jesen u vrtu mom”, “O, jeseni, tugo moja..”, “Jesenje lišće već opalo je..” “Jesen u meni umire”,” “U meni jesen je… “Kad dodje oktobar i kiše padaju”, “Budi dobra do oktobra, poslije ćemo lako, znaš li stare obićaje, kad se ženi i udaje, I mi ćemo tako….” polako ispunjavaju eter i izmame suzu i onim najtvrđima. Čini mi se da su sve nekako tužne, melanholične, govore o nesrećnim ljubavima, ali I o svadbama kojih je u nekadašnja vremena bilo veoma mnogo u jesen. Mnoge  podsjećaju na prolaznost života,  a između ostalih I meni jedna draga sevdalinka koja kaže, “Kada moja mladost prođe, magla kad zavlada, kad nestane rose u jesenje dane, sjeti me se tada..”

Ne krije li se u tome veliki kontrast života, zlatno-žuta jesen koja nas zaslijepi svojim neobjašnjivo toplim bojama i zrakama sunca koje sve brže zalazi, a onda okrene ploču i iznenadno zasjeni blagodatno sunce teškim crnim oblacima I spusti kiše koje ponekad danima liju.
Nije li tako i u životu, kada dotaknemo I dozivimo ljepotu, živim u strepnji da ćemo je izgubiti. Ono što prestavlja pravu vrijednost, svakako su uspomene  koja u nama žive, pa tako I sjećanja na jeseni u rodnom zavičaju koja izazivaju suze I u trenucima najveće sreće.

Tekst: Semira Jakupović


... I kao uvijek, naša dijaspora stupa na scenu, ona koja na svojim plećima već godinama vuče ovu zemlju i neda da propadne. Poznati i nepoznati ljudi javljaju se...