Izdvajamo

20.7. Dan prije, ja sam doveden iz Ljubije. Prvu noć u „Keratermu“ proveo sam u toj trojci. Toliko je bilo pretrpana da sam jedva sam našao mjesto gdje ću se spustiti. Negdje pred zoru sam uspio i zaspati a kada su se vrata sobe otvorila u 6 sati, na mojim nogama je bilo zaspalo nekoliko logoraša.  Jedva sam uspio izvući noge ispod njih. Bilo je pretijesno. Neko od stražara je naredio da se preda spisak logoraša i brojno stanje. Tog jutra,  20. jula bilo nas je oko 220 u sobi broj tri. Tog jutra, sve je ukazivalo da će biti još jedan, vreo sunčan dan.

Negdje oko 10 sati došao je prvi autobus sa novim, budućim logorašima. Naređeno im je da sjednu na travnjak, odmah lijevo, nakon kapije. Pročulo se da su dovedeni sa Brda. Nova naredba: „trojka“ mora da se isprazni. Zajedno sa stotinjak drugih, prebačen sam u dvojku, ostatak u jedinicu i u četvorku. Negdje oko jedan, potrpali su sve nove u trojku. Ispred vrata je postavljen stražar, u plavoj policijskoj uniformi, „Grujo“ iz Tukova. Novi logoraši nisu mogli imati nikakav kontakt sa ostalim logorašima. Od samog starta, njih su tretirali posebno. Situacija i napetost se malo smirila oko 4 sata. Imao sam priliku izaći van iz sobe. Prošao sam ispred trojke i kroz otškrinuta vrata vidio preplašene, znojne, gladne i žedne ljude. Rukom su davali znakove i tražili bilo šta za piti. 
Prišao sam stražaru i pitao mogu li im donijeti vode. Nevoljno, pristao je.  Vratio sam se u dvojku i našao koliko sam mogao praznih plastičnih flaša, napunio ih vodom i nosio u trojku. Od jutra tog vrelog dana pa do tada nisu dobili kapi tekućine. Žedni i iscrpljeni, nakon samo nekoliko gutljaja, davali su flaše dalje. Gledao sam ih, prestravljene. Prepoznavao sam moje rođake, prijatelje, komšije, školske drugove. Svi su „moji“ sa Brda. Vraćao sam se nanovo i nanovo i punio flaše i nosio im.

 

Negdje predveče, nakon što smo mi ostali dobili dnevno sljedovanje supe i dvije kriške kruha, povukli su stražara i pustili, po prvi put, i njih iz trojke da mogu izaći van. Išao sam od jednog do drugog, pozdravljao se i ukratko razmjenjivali informacije. Senad - Tade, Emsud- Brico, Niso, Abuzeid, Rahim – Car, braća Žerići, Niho, Mirho i mnogi, mnogi drugi. Svi su pokupljeni rano tog jutra iz svojih kuća. Po njihovim pričama, čišćenje Brda je startalo od Tukova prema Bišćanima, Rizvanovićima, Rakovčanima i dijelu Hambarina. Na početku, naročito u Rizvanovićima i Bišćanima, samo su ih izvodili iz kuća i ubijali. Kasnije, ostale su počeli skupljati i trpati u autobuse. Na neki način, osjećali su se pošteđeni što su to jutro uopće preživjeli iako su stigli u Keraterm. Njih oko 280 je bilo u trojci te večeri. Za 60 više nego dan prije kad sam ja bio tu. Pitao sam se kako je moguće da ih toliko moglo stati.
24.7.
Već je četvrti dan i opet oni nisu dobili ništa jesti. Ja sam nekima od njih davao moje sljedovanje kruha. Tog popodneva, uz stalne stražare, pojavili su se i neki novi. Nasuprot trojke, postavljen je sto i na njemu puškomitraljez. Nije izgledalo nikako dobro. Već je bilo standardno da od ponedjeljka izvode samo logoraše iz trojke, da ih tuku i maltretiraju. Tako je bilo i tog dana. U trenutku kad sam ja dobio priliku da uzmem svoju dnevnu porciju hrane, negdje oko 6 sati, već je povelika grupa logoraša bila izvedena. Naređeno im je da kleknu na koljena sa rukama na potiljku, poredani u dva kruga. Dok su oko nas hodali stražari, pucali u zrak i tjerali nas da što prije pojedemo hranu i vratimo se nazad u sobu, dotle su počeli da tuku one izvedene logoraše. Od povratka u sobu pa dva dana kasnije, čuo sam samo glasove i zvukove. Prvo su odjekivali tupi udarci u tijela i jauci. Pa malo tišine. Pa opet galama, pucnjava. Jauci. Niko iz ostalih soba nije mogao izaći. Samo oni najbliži vratima vidjeli su šta se dešava. Iako skoro nije ni trebalo, prenosilo se dalje kroz sobu šta se zbiva vani. Nešto prije devet sati, prestali su sa premlaćivanjem i svi su ubačeni u sobu. Vrata soba su se zatvorile. Agonija je nastavljena cijelu noć. Mislio sam o svim prijateljima i poznanicima koji su u trojci,  mislio i molio se za njih.

U sred noći, čula se jača galama stražara, zahtijevali su tišinu ili će sviju pobiti. Čula se pucnjava jaka. Pa tišina mukla, pa opet pucnjava...I tako se to ponavljalo, činilo se u nedogled. Ujutro se sve smirilo. Oni koji su sjedili do vrata, prenosili su da ima puno mrtvih. Neki iz dvojke su uzeti da iznose tijela. Kasnije su pričali o stravi koju su vidjeli. Zidovi oko ulaznih vrata i sama vrata su bili izrešetane metcima. Iz trojke je tekla krv, ostaci tijela po zidovima i plafonu trojke. Kartoni i palete na kojima se spavalo bili su natopljen krvlju. Sve je kasnije saprano sa mlazovima vode iz hidranta. Ostao je samo gol, vlažan betonski pod. U kamion, šleper, pobacana su mrtva tijela. Oni koji su preživjeli a bili ranjeni, natovareni su zajedno sa mrtvima. I dio onih koji su utovarali u kamion, ubačeni su zajedno sa ostalima u kamion. Kažu neki, koji su bili u Prijedoru tog jutra, da je taj kamion prošao i kroz grad. Čak  se i zaustavio u centru. Iz prikolice kamiona, prekrivenoga ceradom,  slijevala se krv. Niko od ranjenih i preživjelih u kamionu nije viđen kasnije.
Poslije te prve večeri, tek nešto više 50 njih je ostalo živo u trojci. Ni slutili nisu da je ispred njih još jedna paklena noć.

HAJRUDIN ZUBOVIĆ


Evo vam ova misao Meše Selimovića za buđenje i razmišljanje.

"Život je izbor a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora a pravi kako hoće. Život na koji se bez otpora pristaje to je bjedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek posta...je slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem."