Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Osjecaj nostalgije

Kao i svaki put kada se vratim iz moje drage BiH, nastanu dani kada se sabiraju utisci, prevrce po jos svjezim uspomenama, a u glavama se vec pocnu vrtjeti planovi za novi godisnji odmor.  Najteze pada cinjenica da je odmor vec prosao, da su se ljetni snovi vec rasprsali, da treba jos dugo cekati do sljedece prilike. Uvuce se i strah i od same pomisli da bi se nekome tamo moglo ista ruzno dogoditi. Ona narodna “ko ziv, ko mrtav” ima jos dublje znacenje u ovom prebrzom vremenu u kojem se covjek sve vise otuduje od covjeka, gdje vrijeme klizi kroz prste kao pjescani sat.

Nastanu i sumorni dani, bez privremenog smisla i cilja, osjecaj samoce, nostalgije, nepovrata, zala...
mozda zvuci pateticno, ali istinito da covjek sto je god stariji vise i osjeca teret tudjine. Pocnem razmisljati da mozda sa mnom nesto nije u redu, zasto tuga kad nema razloga za brigu. A onda kroz razgovor s drugima vidim da iamju iste simptome...Zelja za povratkom, osjecaj kao da je povratka iz BiH proslo vec nekoliko mjeseci, a ne nekoliko dana, nemogucnost normalnog funkcionisanja, tezak osjecaj u grudima, potistenost, osjecaj zlovolje..Patimo li od istog sindroma, kako bih ga nazvala ne znam ni sama. U ovo sadasnje vrijeme sve ima svoje ime, pa razmisljam koje bih ime dala ovom psihickom i fizickom stanju. Post-zavicajni ili post godisnji sindrom? Na kraju ime nije ni bitno, tjesim se sa uspomenam koje mi niko ne moze oduzeti I o kojima zelim pisati.



Tudjinu ne mogu vise ni tako zvati, jer je vec odavno postala moja druga zemlja, moja kuca koju sam prihvatila nakon dvije decenije. Ipak, tesko je kad zamirise rodni kraj, kada te svaka pjesma podsjeti na ono sto si napustio, kada pozelis da ti neko slucajno na vrata “bahne” ili “hrupi”, kada onako spontano popijes kahvu bez specijalnog poziva, kada se uvijek nadje jos jedna fildzan za neznanog gosta, kada “preletis” preko baste, onako u papucama, ispricas se, napunis dusu, a onda za poslom...Kud koji, mili moji...
Ono sto me uvijek drzi i pomaze mi da opstanem su uspomene koje uvijek izvlacim iz svoje sehare sjecanja, njima se nadahnjujem i mislim kako sam sretna sto sam rodjena u jednoj maloj, ali prelijepoj zemlji koja je bila “...i gola i bosa i k tomu jos da prostis, prkosna od sna” kako to rece nas pjesnicki velikan Mak Dizdar.



Sve vise sam svjesna koliko tu svoju ljepoticu u kojoj sam rodjena, jos uvjek nedovoljno poznajem i obecam sebi svake godine, da cu posjetiti neki drugi grad ili neko drugo selo, potruditi se da tamo neko mjesto ne ostane samo tacka na geografskoj karti.  Putovanja uvijek produhove covjeka, otvore mu “oci”, pomognu mu da se divi onome sto dosad jos nije vidio, da vidi i bolje i gore od mjesta gdje rodjen, da cijeni vise od onog  sto ima. Raduje cinjenica da u nedostatku novca ili volje uvijek  postoji nacin da se geografija uci i putem TV, interneta, fotografija...Sjetih se samo koliko sam nepoznatih sela i anonimnih, ali velikih ljudi  vidjela u dokumentarnom TV programu koje vodi Josip Pejakovic pod nazivom “U ime naroda”ili nas Kozarcanin, Vehid Gunic u serijalu “Rodna Bosno, daleko odosmo”. A da i ne spominjenm naseg poznatog putopisca, rahmetli Zuku Dzumhura i njegova “Hodoljublja” koja su nam otvarale put preko granica i bile pravi praznik za oci. .Sigruna sam da se vecina ucenika moje generacije sjeca njegovih odlomaka iz putopisa “Pisma iz Afrike ”i “Pisma iz Azije”. Meni je posebno ostao u sjecanju putopis o posjetu Marakesu, koji je tako zivo docarao atmosferu i mentalitet drugog kontinenta ili “Pisma iz Norveske” Isidore Sekulic koje su bile obavezno stivo u citankama. Bila su to neka druga, necu reci bolja vremena. Kako za koga, jer je knjiga imala svoju vrijednost i tada je bila jedan od rijetkih izvora informacija.



Pomislih da bi bilo lijepo da i ja nesto od svojih utisaka sa  putovanja po BiH prenesem na papir, ne samo informativno, nego i emocionalno, jer vecina sebi  danas moze  priustiti luksuz posjecivanja googla i trazenja zeljene informacije.

Cinjenica je da BIH moze mnogo toga ponuditi turistima, uz bolju promociju i reklamu. Jos uvijek su najpoznatije destinacije u BiH Sarajevo, Mostar, Visoko i njegove piramide, Neum. Cinjenica je da svako selo  u BiH moze ponuditi seoski turizam, postati meta turista. Da svaka carsija bez obzira koliko mala bila, ima svoju historiju koju najcesce ni mjestani dobro ne znaju.
Svi zudimo za morem, za mnogim svjetskim destinacijama kao sto London, Paris, Istanbul, acesto zaboravljaju da i u nasoj okolini, skoro na kucnom pragu imamo toliko toga vidjeti i nauciti i sto nam je finansijski ostvarivo. Pada mi na pamet reklama koja kaze da “kupujemo domace”, koja bi se lako mogla preinaciti u “posjecujmo domace”.



I ove godine sam posjetila nekoliko BiH gradova, ponijela prelijepe uspomene koje zelim podijeliti sa nasim citaocima.

Kozarcu u narucje

Moj godisnji odmor uvijek pocinje i zavrsava u Kozarcu.Razlog je vise nego ocit, tu sam rodjena, tu sam provela svoje djetinjstvo i mladost, tu zive moji roditelji, moj brat I njeogva porodica I mnogobrojna rodbina, komsije i prijatelji.
Svaki put mu trcim u susret, kao dijete koje se pozeli majcinog krila. Ushicenje pocne jos prelaskom nase bosanske granice, u Bosanskoj Kostajnici, koju samo desetine metara dijele od Hrvatske, koja iako je geografski blizu ima drugaciju kulturu, tradiciju, arhitekturu.
Kad stignemo do Prijedora, znam da sam blizu svog najmanjeg najveceg grada na svijetu koji je nastao jos 1334. godine i nekada bio sjediste Sanske zupe. Kroz historiju je dozivio mnogo toga, mnogo uspona  padova, bio rusen i spaljivan, ali se uvijek iz pepela dizao. 1360. godine se prvi put spominje kao slobodan kraljevski grad, nad kojim su se smjenjivali bosanski i ugarski vladari.  O Kozarcu i njegovoj proslosti ima mnogo pisanih dokumenata, koji navode cinjenice da je u 16. vijeku dosao pod tursku vlast i postao znacajan zanatlijski grad u Bosanskoj krajini. 1851. osovjio ga je, a potom o zapalio Omer_pasa Latas.
Interesantna je cinjenica da je u Kozarcu 1910. otvorena Prva zenska skola koju je pohadjalo 30 ucenica. U Drugom svjetskom ratu poznat po kozarackoj ofanzivi i izuzetnoj  hrabrosti svojih gradjana.  Ne tako davno, imao je status opcine, ali ga je nazalost izgubio. Zasto ga opet nema, ne znam odgovor. Politicari vjerovatno znaju. Samo znam da se svake godine iznenadim kada vidim listu opcina u BiH. Mnoga imena zvuce nepoznato, a imaju status opcine za razliku od Kozarca koji je postao simbol povratka.



Optimizam i pogled u buducnost
Prosao je mnoge vladavine, i tursku i austrougarsku, a jos uvijek postoje gradjevine koje su prezivjele i  politicke i ratne oluje , te jos uvijek prkose vremenu, a iznad svega covjeku. Mnogo je toga sto posjetioci ili slucajni prolaznici mogu vidjeti u Kozarcu koji je u zadnjem ratu bio do temelja srusen, ali je pozrtvovanoscu i ponosom svojih mjestana, postao gradic o kojem se prica kao mjestu sa najvecim brojem povratnika, o mjestu koje izgleda kao “bosanski Beverly Hills”. Svaki rat, pa tako i ovaj poslednji uzme svoj “danak u krvi”. Ono sto doceka posjetioce na ulasku u carsiju, na mjestu odakle putevi vode na istok, zapad, sjever i jug, na put prema Mrakovici, Trnopolju, Prijedoru i Banjaluci je svakako Memorijalni spomenik,  izgradjen u spomen ubijenim Kozarcanima u ratnom vihoru devedesetih. Spomenik je otvoren 31. jula 2010, a arhitektonski simbolise obruc i zice, tipican za podrucje koje je poznato po koncentracionim logorima. Cesto tu stanem, proucim Fatihu, s tugom se sjetim onih koji vise nisu medju nama, zamisljam kakav bi njihov zivot bio da su ostali zivi, da nisu pokoseni u cvijetu mladosti i pozelim da se ovako nesto nikada ne ponovi. Sjetim se da sam kao dijete i omladinka, cesto isla na Mrakovicu, najvisi vrh Kozare i posjecivala spomenik narodnim herojima iz Drugog svjetskog rata, citala imena onih koji su zivote izgubili u kozarackoj ofanzivi i ne sluteci, da ce se jednoga dana historija ponoviti i da cu sada u svojoj kozarackoj carsiji, na spomeniku citati imena svojih ubijenim rodjaka,  skolskih kolega, prijatelja...


Kada se sve ove tuzne uspomene stave na stranu, Kozarac u toku ljeta podsjeca na turisticka mjesta u koje dolaze ljudi iz cijelog svijeta, a medju njima najveci broj prezivjelih Kozarcana koji sada zive u inostranstvu. Gradic je bucan, vrvi od zivota i ljudi, posebno cetvrtkom koji je oduvijek bio pijacni dan, te koji za mnoge ljudi ne predstavlja samo dan za kupovinu, nego i druzenje. Ima dva bazena, a velika je atrakcija pjevacima koji ovdje cesto dolaze i tako pruzaju i ovaj dio zabave. U ljetnim mjesecima ima manifestaciju koaj se zove “Dani Kozarca”,  ciji se repertoar sastoji od kulturnih zbivanja, ukljujuci i folklorna takmicenja,  sportskih manifestacija i motorijade. Pretrpan je autima svih modela i registracija, ispunjen razlicitim zvukovima, od kojih najcesce muzikom uzivo iz obliznjih kafica.

Nocu ima svoju posebnu draz, kafice koji rade do kasno u noc i neizbjezni korzo po kojem je bio poznat i prije rata. Posebna atrakcija ljeti su i mnogobrojne luksuzne svadbe I bezbrojne kolone vozila sa leprsavim zastavicama. Desava se da broj svadbi za jedan dan dostigne i dvadeset, kao sto je to bio slucaj ove godine.
Krase ga njegove mnogobrojne dzamije koje su i ove godine u doba Ramazana svojim kandiljima oba
sjavale noc i vjernicima  otvorena vrata. Pored dzamija koje su ratu bile srusene i skoro sve ponovo obnovljene, nalaze se  netaknute crkve, koje samo govore o toleranciji ovdasnjih ljudi. Ono sto je posjetiocima posebno interesantno je izletiste Stara pilana na kojoj se nalazi restauirana crkva iz austrougarskog perioda, u narodu poznata kao “Mehmedova crkva”, podignuta u spomen jednoj  velikoj, ali zabranjenoj  ljubavi.

Ljubiteljima historije paznju ce sigurno privuci kozaracka kula, koju je nazalost naceo zub vremena i koja jos uvijek strpljivo ceka da je neko tretira kao nacionalno blago. Tu su i stari nisani podignuti   kozarackim kapetanima u Osmanlijsko doba, mnogobrojne spomen ploce i turbeta od kojih je najpoznatije u Kamicanima, gdje se nalazi i Sehidsko mezarje. Humanitarne radnike ce privuci i kuca pod nazivom “Srcem do mira” koje vrijedno do radi vec godinama, organizuje mnogobrojne komemoracije i posjete logorima, ali radi i na rusenju barijera medju ljudima razlicitih nacija i promovise mir koji nam je svima potreban. Tu je sjediste Vatrogasnog drustva koje je osnovano jos davne 1892, te BiH Fanatikosa za ljubitelje fudbala,  stadion “Bratstvo” na kojem se odrzavaju sportska takmicenja itd.Ono sto za mene ima posebnu vaznost je Osnovna skola “Kozarac” u kojoj sam nekada bila djak, a kasnije i nastavnik, koji ima oko 400 ucenika. Majske parade povodom  maturskih veceri, podjecaju na najbolje modne revije, gdje se slavi mladost i znanje, a broj djece je uvijek  pokazatelj o stvarnom zivotu koji ipak postoji na ovim prostorima.  Kozarac je mjesto gdje ima ponesto za svakoga i vjerujem da oni koji ga do sada nisu posjetili, nisu svjesni koliko su izgubili.


Nazalost, i ove godine je BiH javnosti ostao poznat po kolektivnoj dzenazi na kojoj je ukopano 284   ljudi,  ubijenih  pronadjenih u masovnoj grobnici Tomasica. Tuzno je reci da je to jedan od razloga zbog kojih je Kozarac privukao BiH pozornost, ali se nadam da ce biti jos povoda i da ce Kozarac izici iz medijske izolacije. Ono sto me posebno raduje je rad kozarackog folklornog drustva koji su vec odavno izisli iz anonimnosti, obisli mnogobrojna mjesta ne samo u BiH nego iu Evropi.Zahvaljujuci njegovanju svoje vlastite kulturne bastine su imali priliku ne samo da budu gosti, nego i domacini Smotre folklora, ugostili mnogobrojna KUD iz regiona o na ovaj nacin promovisali svoje rodno mjesto.

Ono sto bih posebno naglasila je humanost stanovnika Kozarca i spremnost da pruze prijateljsku ruku.
Mnogo puta su dokazali da se muci, poznaju junaci. Naime, kada su uzasne poplave pogodile nasu zemlju u maju ove godine, brzinom munje su pritekli u pomoc stanovnicima Maglaja, Zepe, Doboja, Zavidovica...Nisu zaboravili prijatelje iz drugih krajeva BiH koji su im u toku rata kao izbjeglicama ponudili krov nad glavom.

Kozaracka okolina

Kozaracka carsija ce se slucajnom prolazniku mozda cuiniti malom, ali je cinjenica da je Kozarac teritorijalno velik i dobro naseljen. Okruzen je velikim brojem sela, u koje su se ljudi posliej rata vratili, napravili kuce i ponovo zapocelizivot. Svako selo ima svoju vlastitu pricu, svoj vlastiti identitet I iznad svega marljive ljude. Kada sam bila mala, slusal sam mnoge price o  okolnim mjestima, a neke od njih nikada nisam imala priliku da posjetim. Najvise mi je ostala u sjecanju prica o Besica poljani, o krompirima koji su bili najbolji bas u tom dijelu Kozarca, o izvjesnom Helbetu koji je zivio gore, te prodavao svoje ukusno povrce I voce.  Cak se sjecam I covjeka, kojem nazalost ne znam ime, koji je isao od kuce do kuce I prodavao oskoruse.  Oskoruse su bile veoma rijetke I malo ko ih je imao, a znam da smo ih uvijek kupovali na mastrafu ili loncic. Bile su tamnosmedje boje i podsjecale me na gnjile kruskice, na prvi pogled neprivlacne, ali im je ukus bio fantstican.  Sa dolaskom jeseni, zivi I sjecanje na oskoruse, na zelene orahe koje smo kao djeca brali I prljali ruke, na kupljenje sljiva I kuhanje pekmeza. Jos uvijek u podnozju Kozare uspijeva ukusno voce, a ljudi obadjuju zemlji koliko je to moguce. Svako selo ima svoju dzamiju, a neka sela kao sto su Kamicani I Kevljani I podruzne skole. U Kozarusi jos uvijek postoji skolska zgrada, ali skola koliko sam upoznata ne radi. Vecina sela ima spoemn ploce ubijenim mjestanima i turbeta i svako je po necemu specificno. Kozarusa po prvoj novoizgradjenoj dzamiji nakon poslednjeg rata, Kamicani po sehidskom mezarju i turbetu, Brdjani po prelijepom pogledu na carsiju, po prodavanju kreca prije rata, Debeli brijeg po planinarskom domu, Dera po Babinoj kvrgusi, Trnopolje po narodnom zboru, a sto je jos tuznije po postojanju logora i poznatom body bilderu rahmetli Fikretu Hodzicu..Mnogo je jos sela koja zasluzuju da budu  nabrojana, a koja su nakon rata marljivoscu ovdasnjih ljudi jos vise procvjetala. Mislim da urednik kozarac.eu, gospodin Nijaz Huremovic pokusava da sva ta okolna sela oko Kozaraca izvuce iz anonimnosti, zaviri u svaku mahalu, u svaki sokak i obraduje nas novim, svjezim fotografijama. Imamo priliku da uzivamo u njihovoj ljepoti putem interneta, upoznamo se s njihovim ljudima, gledamo realnost. Zivot obicnih, ali velikih ljudi koji se bore da svoju zemlju obrade na najbolji moguci nacin I uzivaju u njenim darovima. Sigurna sam da je vecina nas posmatrajuci te fotografije snimljene u svakom godisnjem dobu, pozeljela da ih posjeti. Time su zasluge gospodina Huremovica jos vece, jer pokusava ne samo da nam da informacije o onom sto se desava, nego I na ovaj nacin promovise nase rodno mjesto.



Ove godine sam uspjela nekoliko puta svratiti u Kevljane, rodno mjesto moga muza.
To pitomo, ravnicarsko mjesto je nazalost postalo poznato po masovnoj grobnici u kojoj je 2004. godine pronadjeno 456 tijela, bivskih logorasa iz Omarske i Keraterma.Mnogi je zovu “intelektualna grobnica “. Naime, mnogobrojni logorasi koji su pronadjeni u njoj su bili visoko obrzovani,a medju njima i Dr Jusuf Pasic, koji je veliki dio svog zivota proveo u Kozarcu.  Ove godine sam bila prijatno  iznenadjena sa izradom i postavkom memorijalnih ploca ubijenim logorasima, te turbetu ispred kojeg posjetioci mogu da stanu, prouce Fatihu i odaju pocast ubijenima.
Na povratku iz Kevljana, autom prolazimo kroz Djonlagice, mjesto gdje jedna porodica pravi etnicko selo. Pogled mi na brzinu luta po prelijepim zdanjima, ukljucujuci mostic i  drvenu kucu. Sve izgleda kao iz bajke, podsjeca na stara vremena. Vec sada oduzima dah prolaznicima i posjetiocima. Sigurno ce biti prava atrakcija kada jednog da bude zavrseno. Hvala ljudima sto svoju mastu pretvaraju u stvarnost.



Ispod Kozarackog kamena

Ono sto mene posebno fascinira je Kozaracki kamen, koji je sa svojom visinom od preko sesto metara nadmorske visine, nizi od Mrakovice, najviseg vrha Kozare od preko deveststo metara nadmorske visine. Kozaracki kamen, simbol moga rodnog mjesta mi izgleda kao njegov vjerni cuvar vec stoljecima. Covjek mu ne moze nista, ni zapaliti, ni unistiti, jer je ovo bozanstveno djelo neunistivo.
Svi odlaze I vracaju se, samo kamen ostaje neponovljiv, nepomican dzinovski div koji ljudi pokusavaju makar malo osvojiti penjuci se na njega. Dok sam bila dijete pokusavala sam ga osvojiti I gledati svoj Kozarac s njega.U toku rata sam se penjala na njega ne zbog mladalacke avanture, nego da pokusam glavu spasiti kao I moji mnogobrojni Kozarcani koji su bili svjedoci rusenja ovog prelijepog mjesta.

Ovoga ljeta sam imala priliku da se nakon dvadeset i nesto godina ponovo nadjem na proplanku ispod Kozarackog kamena.  Doduse, veci dio puta smo prosli autom koji se nevjerovatnim cudom ivoznjom moga brata uspeo putem koji je mnogo propao zbog nedavnih poplava.

Godine su ucinile svoje, mladalacka kondicija je nestala, ali ljubav prema kamenu ostala. Odrastali smo uz price o njemu, u legende ili mozda istinite price u koje smo vjerovali, price o halukama ispod kamena na koje su se nekada vezali brodovi, sve dok more nije presusilo...Voljela sam te price I mislila kako smo srecni sto I mi imamo svoju “Kamenu planinu” kao onu iz price Palme Katalinic koju sam citala kao dijete.
Taj ponovni susret sa voljenim gradom iz pticije perspektive, donio je radost, ali i otvorio stare rane.
Sjetila sam se 24. I 25. maja 1992. kada sam ga  kao i stotine drugih, krisom posmatrala sa malim djetetom u narucju, sa izbjeglickom torbom u rukama, okruzena mecima i rafalima iz zloglasnog oruzja.
Gledala sam ga kako se pusi, nestaje sa lica zemlje. Posmatrala sam ga kao ranjenu zvijer okruzenu nemilosrdnim lovcima, koji se sa dusom rastaje. Cesto sam se prisjecala ovog ratnog dogadjaja I mislila da je to zadnji put.
Ovoga ljeta ponovo sam gledala svoj Kozarac kao na dlanu. U predvecerje, kada  je sunce odlazilo na pocinak. Pomilovala sam pogledom sve sto je moje oko moglo dosegnuti, sve  crvene krovove koji s ponosom dodiruju nebo, polja, sume, pa cak Ribnjak koji se sa ove visine kao debela bijela crta.

Vruc,avgustovski dan postajao je podnosljiviji na ovoj visini. Lagani povjetarac polako je nagovjestavao dolazak noci.
Sjetila sam se svoje omiljene serije “Valter brani Sarajevo” i famozne recenice, “Ovo je Valter”. Dok se oko nas sirio miris trave I bilja, svjetla su vec uveliko pocela da se pale i obasjavala Kozarac. Svjetla su uvijek simbol zivota, ljudi koji tu zive, koji ne napustaju tako lako stoljetna ognjista. Pozeljeh da ovaj prizor nosim u sebi dok sam ziva, da se napajam ovom ljepotom, da vicem i prkosim vjetru. Da slusam svoj eho, da ga cuju I drugi ,          ”Ovo je Kozarac”.

Semira Jakupović


Hvala ti Caja od zemlje do neba,
sve za svoju raju, tako i treba!!
Svakog cetvrtka vidim nova lica,
poslije teskog radnog dana, ti si poslastica.
I kad sunce grije i kad kisa po prozoru kvrca,
zato ti hvala iskreno od srca.

Senad Bajrektarevic