Izdvajamo

Alisa Gutic (2004)

Kozarac moj mali, Kozarac moj grad,
zauvijek si tu, i ostaces mlad,
moja kuca draga na cesti za carsiju,
moja velika dzamija sto nikad ucenja ne kasne,
moje zvijezde zute sijaju sa neba,
nista necu, samo Kozarac mi treba,
muzika grmi sa bazena, zelena svijetla,
miris cevapa prati talas vijetra,
kafic Mustang, Rio, i Nejra,
tu su mi ispunjene zelje kad su ferija,
lingispir se okrece, osmijeh na licu,
otvaram vrata, otvaram zicu,
evo dosla sam kuci, u moj mali stan,
da mi je jos jednom u Kozaracki dan,
Kozaracki kamen zagrli moj grad,
ono mijesto sto ce uvijek biti mlad.


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.