Izdvajamo

Nasiha Hodzic (1996)

Da mi je doci u Kamicane,
pa da zalijecim ove teske rane.
Kamicani moje rodno selo,
kroz vas kad prodzem srce mi je veselo.



Kamicani popalise te dusmani,
tvoj narod pobise i u logore otjerase.
Da mi je znati dali cu ikad kroz Kamicane proci,
i na bajram kao nekad doci.

Znam da nikad nece biti kao prije,
cetnici su nam pobili nase najmilije.
Ubise mi sina bratovoga,
pa onda i brata najmladjega.

Umar mi u tudzini mati,
a spakovala se u Kamicane da se vrati.
Kamicani nejma ti naroda pola,
za bajram ti cesta pusta i gola.

Kamicani mi cemo tebi doci,
i kroz tvoje zaseoke proci.
Dijelit cemo zajedno nasu tugu,
svi cemo sebi sagraditi kucu drugu.
Necemo ni nase sehide zaboraviti,
oni ce u nasim srcima zivjeti.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.