Izdvajamo

27. januar se obilježava kao Dan holokausta u cijelom svijetu.

U Londnu je održana komemoracija za žrtve genocida u drugom svjetskom ratu, te Bosni, Kambođi, Darfuru i Ruandi.
Povodom ovog dana, Semira Jakupović je napisala jednu lijepu pjesmu.

PURPUR SEMIRA JAKUPOVIĆ

U jednom danu

Sruši se svijet koji dugo gradismo.

Prozračno

plavo nebo

Parale su granate

Kao suvišnu staru haljinu.

U glavi košmar

Miješaju se dvije slike

Ljepotu vatrometa

Zamijeniše purpurne boje

I mirisi baruta.

Ljepotu ljetnoga pljuska

zamijeni suluda igra

pucnjave i metaka.

I mirisi ljeta

Pomiješaše se

S okusom

Ustajale krvi i ljudskoga mesa.

U jednome danu zatvori lattice svaki cvijet

I sruši se svijet koji dugo gradismo.

Uzalud su se uplašene usne micale

Riječi teške su ubijale

i molitve nisu odslušane.

Otvori se dno abeza

Neko ljudska srca izreza

Da pate bez prestanka.

Ljudi se u

čudu pitaše,

“Da li nas to stiže kijametski dan

Ili je ovo samo san

Iz kojeg se želimo što prije probuditi?.”

I nakon mnogo ljeta

Još žrtve prebrojavamo

Nada nas napušta

Mnogima trag se gubi

I ništa o njima ne znamo

U san nam dolaze

Humke su još tople

Suze se još nisu osušile

Crveno nas ne podsjeća na ljubav

Nego na krv,

Na nepovratne gubitke

Purpor

I umor

I tih, a gromak šapat

Ne ponovilo se……

****Posvećeno svim žrtvama genocida u BiH i širom svijeta.

Dug nas živih prema mrtvima je nezaborav.

Da se više nikada nikome ne ponovi.******


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.