Izdvajamo

Juče je u Travniku održana manifestacija obilježavanja godišnjice formiranja 17. Viteške Krajiške brdske brigade ARBiH, koja je prije 27 godine nastala u Travniku. Ova brigada formirana je od boraca sa podrucja Bosanske Krajine i imala je velike zasluge za oslobađanje i opstanak RBiH.

U Travnik juče je stigao veliki broj Krajišnika: Kozarac, Prijedor, Sanski Mosta, Kljuc, Bužim, Bihać, Bosanski Petrovac.. koji su se zajedno sa domaćinima prisjetili ratnih dana i svojih poginulih saboraca.

Tako je na Centralnom šehidskom mezarju položeno cvijeće.

Počast poginulim borcima na šehidskom mezarju odale su brojne delegacije, predstavnici opština, ministarstava entiteta i kantona, te udruženja građana kako bi iskazali svoje poštovanje prema poginulim pripadnicima ove brigade.

Nakon polaganja cvijeca na šehidskom mezarju, posjetili su kasarnu gdje je brigada prvi put postrojena.

U čast formiranja ove proslavljene brigade održana je svečana akademija na kojoj su sudionici tadašnjih događaja i ratni komandanti govorili o uslovima formiranja 17.vkbbr i njenom ratnom putu.

"Sedamnaesta" je jedna od najuzornijih brigada u sastavu ARBiH. Jedina je brigada koja je nosilac Zlatnog ljiljana, iznjedrila je sedamnaest zlatnih ljiljana i tri generala. Na svom ratnom putu, čineći okosnicu Sedmog korpusa AR BiH, prvo postaje slavna, a zatim viteška,
Kroz redove 17. viteške krajiške brigade prošlo je preko 6.000 boraca iz oko 40 opština Bosne i Hercegovine. Brigada je prvi put postrojena u Travniku 25. novembra 1992. godine, a nastala je stapanjem 1. krajiškog bataljona nastalog u Zagrebu i 7. brigade, formirane u Rijeci.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.