Izdvajamo

Nasiha Hodzic (1996)

Da mi je doci u Kamicane,
pa da zalijecim ove teske rane.
Kamicani moje rodno selo,
kroz vas kad prodzem srce mi je veselo.



Kamicani popalise te dusmani,
tvoj narod pobise i u logore otjerase.
Da mi je znati dali cu ikad kroz Kamicane proci,
i na bajram kao nekad doci.

Znam da nikad nece biti kao prije,
cetnici su nam pobili nase najmilije.
Ubise mi sina bratovoga,
pa onda i brata najmladjega.

Umar mi u tudzini mati,
a spakovala se u Kamicane da se vrati.
Kamicani nejma ti naroda pola,
za bajram ti cesta pusta i gola.

Kamicani mi cemo tebi doci,
i kroz tvoje zaseoke proci.
Dijelit cemo zajedno nasu tugu,
svi cemo sebi sagraditi kucu drugu.
Necemo ni nase sehide zaboraviti,
oni ce u nasim srcima zivjeti.

Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ