Izdvajamo

Nasiha Hodzic (1996)

Da mi je doci u Kamicane,
pa da zalijecim ove teske rane.
Kamicani moje rodno selo,
kroz vas kad prodzem srce mi je veselo.



Kamicani popalise te dusmani,
tvoj narod pobise i u logore otjerase.
Da mi je znati dali cu ikad kroz Kamicane proci,
i na bajram kao nekad doci.

Znam da nikad nece biti kao prije,
cetnici su nam pobili nase najmilije.
Ubise mi sina bratovoga,
pa onda i brata najmladjega.

Umar mi u tudzini mati,
a spakovala se u Kamicane da se vrati.
Kamicani nejma ti naroda pola,
za bajram ti cesta pusta i gola.

Kamicani mi cemo tebi doci,
i kroz tvoje zaseoke proci.
Dijelit cemo zajedno nasu tugu,
svi cemo sebi sagraditi kucu drugu.
Necemo ni nase sehide zaboraviti,
oni ce u nasim srcima zivjeti.

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović