Izdvajamo

Prije desetak dana Rahim Softić je ostao bez svog stada ovaca. U napadu pasa lutalica on je ostao bez deset ovaca i osmero jagnjadi, skoro bez cijelog stada.
Ovo se desilo 5. marta, a već 6. marta udruženje poljoprivrednika Agrarija Kozarac, su pokrenuli akciju da se pomogne svom sugrađaninu.
Danas 15. marta akcija završena Rahim je, zahvaljujući poljoprivrednicima i merhametli raji, dobio novo stado ovaca.
Islam Melkić-Kićo, ispred udruženja "Agrarija" Kozarac kaže: "Zahvaljujemo se svim ljudima koji su nam pomogli prikupljanju srestava za pomoć Softić Rahimu da je stado namireno, a posebno Fantomima Kozarac".
Ovo je svijetla strana naših kozarčana, sve pohvale poljoprivrednicima za blic akciju.
Na slikama ispod su imena donatora u ovoj akciji:

Na spisku nedostaju Bahonjic Ibro, Kulašić Dila, Šahbaz Bajro, a oni su donirali po jednu ovcu.
Dautovic Adnan i Jakupovic Elvir su donirali zajedno 1 ovcu.

Elvir Softić, sin Rahimov, želi da se zahvali na podršci kozarčana.
Slijedi pismo od Elvira:

U ime svoga oca i svoje familije, želio bih da se zahvalim svim prijateljima, komšijama rodbini, znanim i neznanim, udruženjima AGRARIJA KOZARAC, BH FANTOMI KOZARAC, hvala Nijaz-Caja Huremović/Kozarac.eu koji je sve ovo medijski propratio, kao i svima ostalima koji su se uključili u akciju i pomogli meni i mojoj familji da ublaže bol i nadoknade bar donekle čtetu nanesenu pasa lutalica.

Htio bih da se zahvalim i GRADSKOJ UPRAVI GRADA PRIJEDORA koja se odazvala i odvezla sve na smetlište kao i santetskoj službi našeg KOMUNALNOG PREDUZEĆA koja se odazvala na poziv moga oca. Ne mogu isto tako da se ne zahvalim i nasoj POLICIJSKOJ STANICI KOZARAC koja se odmah odazvala i uputila patrolu na lice mjesta a posebno da se zahvalim načem policajcu MURATČEHAJIĆ MIRSADU koji je stao u zastitu moga oca i preostalog dijela stada a što je stim i dokazao svoju hrabrost i požrtvovanost i samog sebe u zaštitu građana i njihovog i njihove imovine. Jos jednom VELIKO HVALA SVIMA i molim vas da mi halalite ako sam nekog zapostavio ili zaboravio pomenuti jer ipak je teško i bude se emocije jer čovjek je bogat onoliko koliko ima poznanika, rodbine i prijatelja oko sebe.
HVALA .....SOFTIĆ ELVIR

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.