Savez logoraša u Bosni i Hercegovini u saradnji sa clanicama, danas je na dostojanstven način obilježio 19. godišnjicu zatvaranja koncentracionog logora "Manjača", a tih dana tortura i strahota prisjetilo se oko 300 bivših logoraša koji su prisustvovali ovom skupu.

Kroz logor "Manjača" prošlo je oko 5.000 Bošnjaka i Hrvata, broj ubijenih je nepoznat, a Međunarodni sud pravde (ICTY) navodi da je u blizini logora pronađena masovna grobnica s 540 leševa, koji su "vjerovatno iz Manjače".

Predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini Murat Tahirović podjeća za Fenu da su mnogi stradali i na putu u taj logor.

Budući da su ICTY i domaći sudovi "Manjaču" okarakterizirali kao klasični logor u kojem su vršene psiho-fizičke torture i ubistva zarobljenika, ovaj savez smatra neophodnim da se obilježi godišnjica zatvaranja ovoga logora da bi se budućim generacijama ukazalo na strahote koje su prošli logoraši na ovom mjestu.

“Naša poruka je ista - da se ne zaboravi, ali ni ne ponovi budućim generacijama niti bilo kome u svijetu ono što se nama dešavalo tokom ’90. godina na ovim prostorima”, kazao je Tahirović.

Logor "Manjača" bio je koncentracijski logor na planini Manjača u blizini Banje Luke. Otvoren je 1991. godine, kada su na ovu lokaciju dovedeni Hrvati zarobljeni u toku rata u Republici Hrvatskoj.
Prema saznanjima Saveza logoraša u BiH, početkom rata u našoj državi, u junu 1992. godine, na "Manjaču" se dovode Bošnjaci i Hrvati s prostora Bosanske krajine i srednje Bosne.

Presudama ICTY za “Manjaču” su osuđeni ratni visokopozicioninirani zvaničnici Biljana Plavšić, Radoslav Brđanih, Momčilo Krajišnik, međutim, niži nivo odgovornih dalje nije procesuiran, osim nekoliko “stražara” u tom logoru.

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini proslijeđivao je dokaze nadležnim organima, ali Tahirović kaže da se, nažalost, nisu poduzeli koraci kako bi se dokazala potpuna istina, bar ona koja može izaći na vidjelo kroz sudske procese.

“Oni koji su odgovorni, prije svega, predstavnici nekadašnjih kriznih štabova i komandiri jedinica i u logorima, moraju biti procesuirani kao bar dio satisfakcije prema žrtvama”, kazao je Tahirović.

I danas su bivši logoraši ukazali da predstavnici vlasti RS-a treba da prihvate određene činjenice koje su se dešavale u ratu, uključujući i postojanje logora.

“Isto tako i mi Bošnjaci moramo prihvatiti da je i u našim redovima bilo pojedinačnih zločina, kao što je bio logor u Konjicu, gdje su stradali Srbi, a presuda se u tom slučaju mora prihvatiti, jer su ljudi stradali”, kaže Tahirović.

Nažalost, i danas su prisutna osporavanja da se obilježe mjesta stradanja, od svih nivoa vlasti u RS, koji ne dozvoljavaju postavljanje bilo kakvih obilježja koja bi ukazivala da su se na tim mjestima dešavali zločini.

Ali, nisu samo tu uskraćena prava ovih koji su prošli strahote logora.

Iako je prošlo 16 godina od završetka rata, u BiH nijednim zakonom nisu definirana prava žrtava torture u logorima, iako na to našu zemlju obavezuju međunarodne konvencije.

Tahirović podsjeća na sve napore koje je Savez logoraša poduzimao kako bi se zakonski reguliralo da svi ljudi moraju ostvariti prava po tom zakonu, kako ne bi bilo diskriminacije, što je sad slučaj u entitetskim zakonima.

“I to je nešto što ne možemo prihvatiti. Za nas je svaki čovjek koji je prošao torturu logora žrtva i on nema ime niti ima naciju. Nažalost, tu smo poistovjećeni sa zločincima, kao što ni zločinci nemaju ni ime ni naciju”, zaključio je.