Piše: Sade Alić

Da baš tako, nekako s' proljeća sve oživljava, bude se aktivnosti, sve je veselije, ugodnije. Priroda se poremetila, pa su tako i zime bilo gdje u svijetu veoma teške i jedva smo dočekali da bar malo ugrije a mi da oživimo, što bi baš narod rekao.
Kozarčani, kako u domovini tako i u inozemstvu, su ovog vikenda, imali razne aktivnosti, druženja i što je naj važnije,  puno osmjeha na licima. Tako smo imali na području Kozarca Crimužijadu na Debelom Brijegu, druženja u Kamičanima gdje je novoformirano Udruženje Žena Kamičani 2015 dočekalo goste tj. žene iz Sanskog Mosta gdje se lijepo družilo. Kozarac je bio prepun života, sreće i zadovoljstva.
U Americi ugostili smo našeg Kemala Pervanića i promovisali njegov film „Pretty Village“ prvo u Grand Rapidsu gdje su Sanel Fazlić i ekipa fantastično dočekali ovog gosta i promovisali film. Trebam li napomenuti da Grand Rapids prednjači u profesionalizmu, da u detalje priprema sve i da su, ne samo u bosanskohercegovačkoj zajednici , nego i u komplet zajednici Grand Rapidsa veoma aktivni, tako da su na raznim manifestacijama uvijek prisutni i važni gosti, Amerikanci. Nimalo nas ne bih iznenadilo da u skorijoj budućnosti naš Sanel dogura i do gradonačelnika Grand Rapidsa ili ako ne on onda neko iz bosanskohercegovačke zajednice. Jednom riječju možemo se ponositi našim zemljacima u ovom gradu.

U petak je bila promocija kod njih a u subotu su bili domaćini „Čikago zajednica“ i naravno „Udruženje Kozarčana“ iz Čikaga. U Čikagu kao metropoli bosanskohercegovačke zajednice petak, subota i nedjelja su prošli u razno raznim aktivnostima tako da prosto nije bilo moguće stići na sve.
Međutim cilj ovog teksta je promocija filma našeg Kemala Pervanića „Pretty Village“ mještanina Kevljana iz kozaračke regije. Na početku ćemo odmah reći da je ovo veoma hrabar projekat gosp. Pervanića, jedan od prvih dokumentaraca ove vrste, rađen na Engleskom jeziku gdje se u prvi plan stavlja ČOVJEK kao jedinka a ne kao brojka i koji je podsticaj na ovaj ili slične projekte u budućnosti. Film je također edukativnog karaktera pogotovo za naše mlade i isti se prosto „MORA“ pogledati. Kako oni koji su doživjeli sve strahote agresije na kozarački/prijedorački kraj tako i mlađa generacija. Čak šta više ako je u nama ostalo imalo humanosti i brige za domovinom i svojim zavičajem onda svojim potomcima jednostavno moramo pokazati ovaj film.
Uobičajno kada je tema prošlost, očekujemo strašne ratne prizore koje, budimo pošteni pa recimo, više ne možemo psihčki podnijeti tako da se slabo odazivamo na takve vrste predstava. Međutim ovaj film, iako jako emotivan, ipak nije te vrste, a vraća nas u tu ružnu prošlost i što je još važnije sadašnjost u kojoj se suočavaomo sa prošlošću. Gosp. Pervanić prvo kreće od sebe pa do mještana/povratnika u Kevljane i Hadžiće. Istražuje, pita, govori, podsjeća! U ovom filmu svatko može vidjeti i dio sebe. Ipak za mene lično naj interesnatniji je njegov susret sa bivšim profesorom iz elektrotehničke škole koji je bio njegov isljednik u logoru Omarska, što me je jako podsjetilo na mog profesora iz mašinske škole koji u lice reče mojoj majci u logoru Trnopolje da ću, ako sam bio vezan za bilo kakvu aktivnosti, biti premješten u Omarsku i tamo ubijen (što je značilo da su svi oni koji su bili u Omarskoj bili osuđeni na sigurnu smrt). Ima tu i pomalo šaljivih scena mještana Kevljana, povratnika.

Film također ima strašnu poruku: „da se u glavama agresora ništa nije promjenilo niti iko želi priznati da se na opštini Prijedor desio strašan zločin: genocid. A u izjavama se može čuti da su to uradili tamo neki drugi, da nitko nije kriv.... I da isti ti računaju na to da se NIKO NEĆE VRATITI. Zato je ovaj film jako važan i treba ga podržati, treba podržati gosp. Pervanića i sve ostale koji rade na sličnim projektima da nastave i da znaju da imaju podršku bosanskohercegovačke zajednice.
Ovaj film također trebaju pogledati mlađe generacije, naša djeca, unučad a posebno nebošnjaci. Istina je samo jedna i ona se zna: na području opštine Prijedor nije bilo rata, bio je genocid, urbacid, etničko čišćenje, strašni zločini. Od nas su mogli i radili su šta su htjeli! I mi nismo „izbjeglice“ nego prognanici i mi nismo „dijaspora“ jer se uvijek i iznova vraćamo, želimo se vratiti i izgradili smo sve svoje porušeno vlastitim rukama. Jedni po jedni se i vraćamo i živimo jer kao što reče jedna nane u filmu „nikada ne možete uništiti sav narod, uvijek će netko ostati živ“ i svjedočiti. Ili kao što reče gosp. Hadžić koji nam je mahsuz došao iz daleke Atlante „od nas se traži da oprostimo a ‘oni’ nam ne nude ni izvinjenje a kamoli šta drugo“.