Izdvajamo

Organizacije Udruženja logoraša Prijedor i Kozarac te Udruženje veterana krajine '92-'95. iz Prijedora, polaganjem cvijeća na šehidskim obilježjima u Prijedoru i Kozarcu, učenjem Fatihe i minutom šutnje, obilježile su 9. januar kao dan početka genocida nad Bošnjacima u Prijedoru i BiH - kazao je Feni predsjednik Udruženja logoraša "Prijedor '92" Mirsad Duratović.

Po njegovim riječima, za preživjele žrtve genocida iz Prijedora, bivšer logoraše, šehidske porodice i civilne žrtve, 9. januar je dan početka prijedorskog, ali i generalno genocida nad Bošnjacima, kako u Prijedoru tako i u BiH.

Duratović ističe da je 9. januara proglašeno „ono što će rezultirati do kraja ljeta 1992. godine sa 3.176 civilnih žrtava iz Prijedora, među njima i 102 djece i 256 žena“.

- U temeljima RS-a nisu, kako to patrijarh srpski kaže, ali i skoro svi političari iz RS-a, kosti najboljih srpskih sinova. U temeljima RS-a su kosti moga petnaestogodišnjeg brata, moga oca, dida, nane, kosti još 102 djece, a u tim temeljima sam mogao biti i ja koji sam, eto, uspio preživjeti i tri prijedorska logora i živi štiti i još mnogo toga - ističe Duratović.

Dodaje da će i dalje nastaviti 9. januar obilježavati kao dan početka genocida nad Bošnjacima „iako je u Prijedoru već 7. januara 1992. godine skupština srpskog naroda Prijedora donijela odluku o priključenju Prijedora autonomnoj regiji Krajina“.

- Ovdje je opet sve krenulo malo ranije nego u Republici Srpskoj. Mi bi trebali obilježavati 7. januar kao dan početka genocida nad Bošnjacima, jer su tada već formirane paralelne institucije u ovome gradu. To demantuje izjave srpskih predstavnika ovdje, udruženja porodica poginulih boraca, da je ovdje sve počelo 30. maja 1992. godine - kazao je Duratović.

Po njegovim riječima, „činjenice dokazane u svim sudskim procesima u Haškom tribunalu i pred Sudom BiH govore nedvosmisleno, a i dokumenti, arhivska građa, da je ipak ovdje u Prijedoru sve počelo 7. januara 1992. godine formiranjem paralelnih institucija i civilne i policijske vlasti u Prijedoru“.  

(FENA)

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.