Izdvajamo

Presretna Peričina, odnosno Saidova obitelj, tri sestre i dva brata, doslovce razasuta od Hrvatske do Norveške i Švedske, sad nastoji što prije administrativno oživjeti brata Saida...

Zagrebački policajci u četvrtak poslijepodne na kućnom pragu kazali su mi kako je DNK analizom nepobitno utvrđeno da bezimeni čovjek iz rapske bolnice kojeg su tamo prozvali imenom Perica naš bliži srodnik, odnosno moj davno nestali brat Said. Također su mi rekli da im u najkraćem roku za njegovo ‘oživljavanje’ dostavim izvod iz matice rođenih i smrtni list kojim je prije četiri godine proglašen mrtvim, priča Saida M. (61), najstarija sestra Saida Kešića, koji bezimen već 36 godina u Psihijatrijskoj bolnici Rab čeka da mu netko odgovori na pitanje tko je on i tko mu je obitelj, piše 24sata.hr.

Presretna Peričina, odnosno Saidova obitelj, tri sestre i dva brata, doslovce razasuta od Hrvatske do Norveške i Švedske, sad nastoji što prije administrativno oživjeti brata Saida, koji ih čeka u rapskoj bolnici.

Naime, Huse, najmlađi brat iz obitelji Kešić, još prije 10-ak godina namjeravao je na obiteljskom imanju u Kešićima pokraj Prijedora sagraditi kući. Kako im je otac već bio umro, a majka je umrla prije četiri godine, za ishođenje građevinske dozvole bilo je nužno da se nasljedni dijelovi među braćom i sestrama podijele.

Morali su ga proglasiti mrtvim

Svi su se odrekli svojeg dijela, a kako je Said, ili Perica, nestao još daleke 1980., tu pravnu zavrzlamu mogli su, pojašnjava sestra Saida, razriješiti jedino na jedan način, da ga u sudskom postupku proglase mrtvim jer desetljeća traganja za njim nisu dala rezultata. Sud u Prijedoru prije četiri godine donio je upravo takvo rješenje da je naš Perica, odnosno Said Kešić, proglašen mrtvim.

Rješenje o proglašenju smrti i izvod iz matice rođenih prvi su dokumenti koje trebaju pribaviti te su, uz one o DNK analizi, koje još službeno nisu dobili od policije, potrebni za njihovo pojavljivanje u rapskoj bolnici, gdje će se prvi put susresti s bratom, koji je, nasreću, još živ. Da su odavno u obitelji izgubili svaku nadu da će ga ikad živog pronaći, leži u činjenici službenog proglašenja njegove smrti.

Autor: Hajrudin Merdanović/ 24sata.hr

 

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.