Izdvajamo

U Kozarcu je početkom 20. stoljeća formiran FK “Zmaj”, koji će kasnije postati “Bratstvo”. Igrali su regionalnu ligu sve do maja 1992. godine. Tada je razoren Kozarac, a u zločinu je zauvijek nestalo i 38 bivših i tadašnjih igrača i članova uprave kluba. Klub su povratnici oživjeli 2001. godine, a povratnike-fudbalere u Kozarac posjetio je reporter Stava…

 Kozarac je odolijevao, izložen vjetrometini historijskih zbivanja, svakakvim udarcima. Od Dubičkih ratova, pohoda Omer-paše Latasa, okupacije Austro-Ugarske, preko oba svjetska rata pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu. Teško se oteti utisku da ovako zavaljen pod Kozarom pa pružen preko prijedorskog polja Kozarac najviše podsjeća na kakvog Krajišnika čiju glavu u svom krilu miluje djevojka Kozara, u čije se kose svako malo upleće i krije, kako koja vojska i carevina naleti. Jedna skupina takvih krajiških momaka danas igra fudbal. Lome noge, ruše predrasude i spajaju u ovoj zemlji teško spojivo. Liječe njene najljuće rane.

 

ZMAJ PA BRATSTVO

Lopta se u Kozarcu “ganja” od početka prošlog stoljeća. Međutim, prvi fudbalski klub u Kozarcu registriran je tek 1931. godine. Mali broj Kozarčana zna da je tadašnji fudbalski klub nosio ime “Zmaj”. Za njih je to samo i zauvijek FK “Bratstvo”. Do početka Drugog svjetskog rata “Zmaj” prve prvenstvene utakmice igra tek 1937. godine, skupa s klubovima “Mladost”, “Rudar”, “Građanski” i “Slavija”, tada najjačim u prijedorskoj regiji. Drugi svjetski rat zaustavit će fudbalske snove stare fudbalske generacije Kozarčana. Posljedice rata osjetit će se decenijama kasnije. Gotovo prepolovljena populacija ovog dijela Bosne zabavit će se prvih poslijeratnih godina pukim preživljavanjem, posebno “gladne” 1951. godine. Tek 1953. godine ponovo je oživio fudbal u Kozarcu. Devet godina nakon “onog” rata, Kozarac nije imao svoj fudbalski klub. Problem koji se 1955. godine ponovo ukazao pred fudbalskim klubom novog imena “Bratstvo” bio je, prema pisanjima banjalučkog Glasa i pričama najstarijih, fudbalski teren. Igralište koje je klub posjedovao do početka Drugog svjetskog rata pretvoreno je u pijacu, dok je na jednom njegovom dijelu iste te godine započeta izgradnja veterinarske ambulante.

 Narednu deceniju FK “Bratstvo” nalazit će alternativna rješenja. Sudbinu svog kluba podijelit će krajem šezdesetih i sam Kozarac, kojem će biti oduzet status općine. Grad s okolinom uokviren je u teritorij velike općine Prijedor. U ljeto 1973. godine tadašnji predsjednik kluba Hajrudin Čampara žali se medijima na “odgovorne” u Prijedoru. Klub je sedamdesetih stalno radio u besparici, neki će reći da danas konačno znaju i zašto. Teren je te godine neograđen, izrovan točkovima teških motornih vozila, srušenih vratnica… Ipak, i u takvim okolnostima, pobjedom nad “Dubravom” 1974. godine, “Bratstvo” će ostvariti najveći uspjeh zauzimanjem druge pozicije u tadašnjoj Petoj banjalučkoj ligi te će se plasirati u Krajišku ligu. Sve bi bilo u redu da Predsjedništvo Udruženja klubova Krajiške zonske lige iz nekih razloga nije donijelo protuzakonitu odluku da u Krajišku ligu uđe “Šator” iz Glamoča. Svoja je prava uprava “Bratstva” zatražila pred Sudom i dobila bitku. Iste te godine nekadašnji igrač “Bratstva” Besim Javor, na ponos svojih sugrađana, postat će prvi fudbalski sudac iz Kozarca. O najdražoj pobjedi u novijoj historiji kluba pisao je i rahmetli Vehid Gunić, doajen bh. novinarstva, rodom iz Kozarca. Ta pobjednička utakmica, okončana rezultatom 1:0, odigrana je u Kozarcu u aprilu 1975. godine protiv OFK “Prijedor”, vječitog rivala.

 Odlaskom “trbuhom za kruhom” Ademovića, Blaževića u JNA, te prelaskom prvotimaca Memića i Blaževića u “Prijedor”, “Bratstvo” gubi na snazi i uskoro ispada iz Krajiške lige. Najveći udarac klubu te godine bio je odlazak Šefika Šante u banjalučki “Borac”. Zlatnu momčad najuspješnije jeseni činili su još i Prusac, Dragičević, Hankić, Saldumović, Kusuran, Gredelj, Mehmedagić, Sarajlić, Jakupović, Fazlić, Sušić, Adžemović, Čalo, Hasanagić, Kahrimanović i Selimović. Najuzbudljiviji fudbalski meč u Kozarcu odigran je u junu 1984. godine, pred oko 1.000 gledalaca, protiv FK “Omarska”. Okončan je rezultatom 1:1, a “Bratstvo” je ostalo u ligi u kojoj će igrati sve do maja 1992. godine. Tada su se nad Kozarcem nadvili crni oblaci.

 

POVRATAK

Između 24. i 26. maja 1992. godine Kozarac je potpuno razoren, stanovništvo zatočeno u logorima Trnopolje, Omarska i Keraterm. Ubijeno je oko 1.300 mještana. Među njima, 38 starijih i mlađih članova uprave, trenera, igrača… Mjesecima kasnije, većina je civila deportirana ka srednjoj Bosni. Preživjeli će logoraši početkom oktobra biti prebačeni u Karlovac, a onda rasuti širom svijeta tragati za pogubljenim porodicama i novom srećom u tuđini. Sa sobom su ponijeli uspomene i nevjerovatnu ljubav ka rodnoj grudi. Historija će zapisati da su put u povratak krčili Kozarac i Prijedor. Već 1998. godine proradit će osnovna škola i obnovit će se vjerski život. Broj povratnika stalno je rastao, preživjeli fudbaleri “Bratstva” nisu gubili vrijeme. U Sanskom Mostu, gradu u kojem će neposredno nakon rata boraviti najveći broj Kozarčana i Prijedorčana, formirani su fudbalski klubovi, preteče ovih današnjih povratničkih.

 


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Ali eto život je kao rijeka, tece i ne zaustavlja se.