Izdvajamo

Prijedorčanin Aleksandar Jeftić (38), magistar saobraćaja, posljednjih sedam godina na dvije parcele, jednoj u Malom Palančištu, a drugoj u Gaćanima kod Prijedora, uzgaja lješnike i orahe. Sam priznaje da se između posla kojim se bavi, a radi kao šef Odsjeka za saobraćaj u Gradskoj upravi, i uzgoja orašastih plodova, teško može naći bilo kakva poveznica.

– Nema poveznice, ali uvijek je bilo želje da imam svoju plantažu. Tako je i krenulo, a ljubitelj sam lješnika i oraha, pa je sam tim i izbor bio logičan. Tim prije što su ovakve plantaže, bar kada sam ja počinjao, bile rijetke – kaže Jeftić, koji u vlasništvu ima oko 460 sadnica oraha i lješnika.

Prije dvije godine imao je veći urod, oko 200 kilograma lješnika.

– Nije bilo punog roda, ali nije bilo ni loše. Značajni kupci su mi kolege s posla. Zadovoljni su kvalitetom, a ima i popusta – kaže Jeftić, otac troje djece.

Jeftić je sam napravio neke mašine za osnovnu preradu lješnika, poput one za krckanje. Za sat može skrckati dvadesetak kilograma lješnika ili oraha.

Trećinu uroda podijeli

– Kada idem negdje u goste, umjesto litra rakije nosim kilogram domaćeg lješnika na poklon. I to očišćenog. Tako da, kada podvučem crtu, oko trećine uroda podijelim, a ostalo ide u prodaju, mahom poznanicima – navodi Jeftić.

 

Autor: M.Z./Avaz

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.