Piše: Mr.Jasmin Medić

Nemali broj dokumentarnih filmova o genocidu počinjenom od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini snimljen je u zadnje dvije decenije postdejtonskog perioda. Imamo one koji su uistinu dokumentarni – naučno potkrepljeni sa jasnom porukom i uz neoborive dokaze o počinjenom zločinu. Drugi su oni kojima je svrha negirati činjenice, ali o njima ne treba trošiti riječi.

Postoje oni treći, sa težnjom da budu dokumentarni, ali iza kojih se ne krije ništa drugo do – na brzinu sklepanih “dokumentaraca”- iz kojih se nerijetko izvuče poruka relativizacije genocida. Takvi filmovi su obično produkt kojekakvih nevladinih organizacija zvučnih naziva, ali čije članstvo ne dolazi iz kategorije niti svjedoka, a još manje žrtava genocida. Ali, visoko kotiraju u društvu pa im se daje osjećaj bitnosti.

Žrtve koje skupe hrabrost i javno ispričaju svoju tešku životnu priču obično od istih budu iskorištene kao “jednokratna upotreba”, dakle valjaju dok njihova tragedija daje doprinos realizatorima filma. O tome da u takvim filmovima svoj udio u realizaciji daju stručnjaci iz traženih oblasti ne dolazi u obzir pa se zločinci lažno predstavljaju kao osobe sklone alkoholu i zločin silovanja ili ubijanja čine samo u alkoholiziranom stanju jer eto njegova konzumacija priliči samo “genocidnim četničkim zločincima”.

Oni koji bi se upustili u dublju analizu ove naizgled bezazlene stvari, shvatili bi da se iza ovoga krije jedna vrlo opasna teza relativizacije zločina, a kao napomenu tome ćemo navesti da nije nepoznanica sudske prakse da zločinac koji pred sudom dokaže počinjenje zločina u alkoholiziranom stanju, od strane suda mu baš ta činjenica bude olakšavajuća okolnost pri donošenju presude.

Naravno, u takvim se filmovima spomene i genocid u Prijedoru jer je to područje odavno postalo pogodno tlo svakakvih karijerista vrlo sumnjivih referenci, a koji i nemaju baš neke lične veze sa tom sredinom. Takvima svakako ništa i ne znači kada im prijedorske žrtve ukažu na propuste jer pojam žrtve za njih nije ništa drugo do potencijala za materijalnom dobiti.
Struka koja se najmanje pita kada je riječ o genocidu u Prijedoru iznijela bi historijske fakte, a stručnjaci bili smetnja u realizaciji ovakvih kvazi-dokumentaraca. Ti historijski fakti govore da naše prijedorske sugrađane nisu ubijali nesvjesni alkoholičari nego zločinci koji su vrlo svjesno i trijezveno ubijali i činili zločine, ubjeđeni da to rade u ime nacionalnih interesa i da tako daju svoj doprinos velikosrpskoj ideologiji.

Među prijedorskim zločincima su bile i visokoobrazovane osobe i uvaženi sportisti kao i ugledni građani svojih zajednica. Nijedna presuda, a gotovo nijedna žrtva ili svjedok zločina nije govorila o pijanim zločincima. Ali, koga to uopšte zanima osim one koji su na vlastitoj koži osjetili zlo? Pogotovo ne zanima one kojima je jedina mjerna jedinica profit preko zloupotrebe žrtve.
Na kraju, po ko zna koji put gubitnici opet budu žrtve i istina o genocidu, a pravda ostaje daleko od onih koji to, u najmanju ruku, zaslužuju.