Izdvajamo

Piše: Fahrudin Bender

Jusuf Arifagić markantan, najnačitaniji, najbogatiji i najmirniji u prostoriji, a kad progovori isti Liam Neeson. Primijetio je dok je dolazio nekakve hale na Petrovačkom polju. Pita za njih jesu li prazne i mogu li se iznajmiti. Objašnjava da će mu trebati za hranu, bitno je pripremiti zimnicu, važno je samo da kamion može da dođe do tog mjesta…

Sjedimo u kabinetu načelnika Općine Bosanski Petrovac Zlatka Hujića da bismo sačekali značajnog gosta, pored nas tu su i službenici Općine, poljoprivreda i katastar. Svi čekaju Jusufa Arifagića, norvešku senzaciju iz Kozarca, koji je graditelj najvećih farmi u BiH, te sa sljedećim i još većim projektom treba dići na noge Bosanski Petrovac.

Papiri i mape na sve strane, GPS lokatori, ugovori i gruntovnice. Što god zemlje u Bosanskom Petrovcu Općina ima za ponuditi, on će platiti zakup. Ali, Općina malo toga ima u svom vlasništvu, ogromna prostranstva progutala je nadležnost Kantona. Načelnik kaže da su to kliještima morali čupati nazad. Birokratske procedure i košmari, a ovamo čovjek iz svijeta došao da u svom homelandu napravi moderne farme, sa maksimalnom proizvodnjom mlijeka, mesa i čega sve ne.



Uz krave i trava

I to sve po norveškom principu. Prvi put Vlada Norveške je odobrila da iz njihove zemlje iziđe njihova nacionalna krava. I to su dali uz strogi nadzor i veliko zanimanje za projekat. Uz krave mora da ide i specijalna trava koju su norveški naučnici modificirali da se kosi pet puta godišnje. Dupli produktivitet i više! A o sviranju muzike za kvalitetnije mlijeko da se i ne priča.

Općinska službenica kada je posao završila, naglas je pomislila da su trebali zadati i veću cijenu, al’ kad je u top ne strpaše.

Šuti, hvala nebesima da u bogom zaboravljenoj zemlji ta sreća se dešava baš nama. Važno je da to ovdje krene, to bi nas vratilo na mapu, govore.

Utom uđoše gosti.

Jusuf, farmerski genijalac za kojeg su se Norvežani tako intenzivno vezali, vozač koji sjede po strani i lijepa mlada djevojka. Kćerka, prošaptaše. Koja, iako je odrasla u Skandinaviji, lijepo se upita po bosanskim adetima.

Za opuštajući neformalni razgovor tema sa načelnikom im bijaše sveopća korupcija u društvu, administrativni košmar, neiskrenost u namjerama političkih predstavnika zemlje da rade na ekonomiji, na popravljanju standarda građana, seljaka, radnika i poslovnih ljudi.
Sve se radi samo da se ne radi, to jest, čini se svaka glupost koja nikome ne koristi, dok kad treba raditi ozbiljan posao, traže se svakakvi izgovori da se ostane na sjedećki.

Jusuf markantan, najnačitaniji, najbogatiji i najmirniji u prostoriji, a kad progovori isti Liam Neeson. Primijetio je dok je dolazio nekakve hale na Petrovačkom polju. Pita za njih jesu li prazne i mogu li se iznajmiti. Objašnjava da će mu trebati za hranu, bitno je pripremiti zimnicu, važno je samo da kamion može da dođe do tog mjesta.

Isto važi i za zemlju koju uzima od Općine. Raspituje se za stanje puta, za obližnji kamenolom gdje se može naći materijal za put, bitno je da bude vodopropustan.

Načelnik Zlatko Hujić sve ponavlja i raspoređuje ove iz službi. Iste sekunde na vezi ima čovjeka za hale. Prazna je, reče mu. Ali, trebaće neko od Jusufovih ljudi da se obrati šumarstvu.

Kafa se popila i Jusuf zapovjedi dizanje. Pred nama stotine kilometara nepreglednih polja i visoravni, zaustavljamo se kod svake parcele koja je za Jusufa. Preko 80 hektara u četiri zasebna dijela.

Šetajući prostranstvom, koristimo priliku da mu postavimo nekoliko pitanja.



Glad ne zna za čekanje

Sve će, kaže, zavisiti od toga koliko je kantonalna i općinska vlast spremna da surađuje i kakve će mu prepreke biti postavljene. Planira otvoriti farme sa oko 3 hiljade krava sa 30 zaposlenih. I to je samo početak. Krave iz Prijedora može preseliti za nedjelju, ali moraju se prvo svi uslovi steći, počev od prostora za štale koji mogu biti preuređeni od postojećih prostora ili izgrađeni nanovo. Do tada treba mu skladište za hranu, jer krave čim dođu, one odmah moraju da jedu.

Priča nam o Norveškoj, kako gore uz izvršnu vlast stoji i ona zakonodavna koja se bazira na stručnosti i nauci. Nauka je gore sve, broj jedan, ima glavnu riječ, za sve se odmah traži naučno rješenje. Političare znaju često i promijeniti, ali rijetko se desi da u državnim organima dođe do bilo kakvih promjena koje bi usporile ili otežale efektivnost i stručnost u svakom polju i oblasti.

Za Bosnu i Hercegovinu također smatra da treba biti potpuno decentralizovana, da država stanuje u općinama, tako da bilo ko od građana sa bilo kakvim problemom može odmah da to od svoje kuće rješava.

Ulazeći dublje u domaće prilike, nailazimo u Jusufu na njegovu meku stranu, toleranciju, viziju. Smatra da na tromeđi BiH, Hrvatske i Srbije treba podići ogromni spomenik mira, monument građanima, na svim stranama dati prava i slobode i reći im da je rat završen i da se sada živi u miru. Tada bi svakome bilo svejedno sa koje strane granice živi i pripada li većinskom ili manjinskom narodu. Svi bi živjeli slobodno, kaže Jusuf.

Morao je dalje sa službenikom katastra do svake oznake i granice. Govore mu da su već dali oglas građanima Petrovca ko ima zemlje da je ne obrađuje da iznajmi farmi “Arifagić investment”. Također su poslali obavještenje i za sve proizvođače balirane trave da imaju kupca.

Dok posmatramo užurbanost općinskih službenika u Bosanskom Petrovcu, vidimo, zapravo, kako bi to trebalo da izgleda u svakoj općini. Pored očite želje i konkretnog truda da se dobije velika strana investicija, u Petrovcu ima još jedna strana medalje. Zapravo dvije. Ovdje je stanovništvo pola-pola, Bošnjaci i Srbi. I lijepo se slažu. Opća atmosfera u ovom gradu je takva da odiše s naviknutim suživotom koji lijepo nose. Građani i na ulici i u svakodnevnom razgovoru su obzirniji, paze na uvažavanje i lijepo ophođenje.



K’o Kalifornija

Iz glave nam ne izlazi ni spomenik mira iz Jusufove vizije, nešto ogromno i moderno, čak futuristički, što će se vidjeti iz sve tri države, što će biti nezaobilazni simbol na svim razglednicama. Sve i jedan stanovnik Balkana da ga obiđe i bude ponosan na njega, nešto naše zajedničko, optimističko. Jer, 20 godina je mir, a ljudima kao da to niko još nije objasnio. Topovi su davno utihnuli, ali ljudski pokliči još nisu. Nije lijepo da ljudi dreče, to je posao krava, da riču, jer je to zvuk umilne tišine i blagostanja, rada i prosperiteta.

To je i vizija Norvežana koji uz Jusufa žele da pokrenu proizvodnju mlijeka i mesa u Bosni, koji kažu da je BiH bogata zemljom kao da je Kalifornija u pitanju, te da je ogromna šteta što 90 posto zemlje leži zapušteno. A kako Jusuf reče: “Najvažnije je da se ona stavi u funkciju”!

Pasoši

Norveške crvene krave su nastale ukrštanjem sedam autohtonih rasa iz kojih su norveški naučnici izvukli najbolje karakteristike od svake i kreirali jedinstvenu vrstu u svijetu. Žive duže od ostalih krava, daju više mlijeka boljeg kvaliteta, plodne su i lako se tele, a i lakše su za 150 kilograma od prosječnih krava. Jusufove krave imaju pasoše u kojim stoji pedigre, odnosno ko su joj otac, majka, djed, kada je pregledana, kada je osjemenjena, s kojim bikom. Sve.

Stočarski raj

I prije najave o izgradnji najveće farme u BiH Bosanski Petrovac je bio stočarski kraj, na njegovih 750 kvadratnih kilometara praznog prostora najbolje su ispaše za brojna stada ovaca, kako ona iz kraja, tako i nomadska iz cijele BiH. Petrovačko polje čine prostorne cjeline Vrtočko-krnjeuško polje, Bjelajsko polje, Medeno polje, Petrovačko polje (gdje je smješten gradski dio općine) i Bravsko polje. Gorje je bogato šumama, što predstavlja osnovu ekonomskog razvoja općine. Samu visoravan najviše karakterizira kraško tlo. Osim nekoliko neznatnih izvora po podnožju okolnih obronaka, na ovoj visoravni nema niti jedne rijeke, čak niti ovećeg potoka.

Preuzeto iz magazina Dani./ foto Nijaz-Caja Huremović

Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)