Izdvajamo

 

Ajla Kuduzović: Misli — s Šerifom Velićem.

Već sam s vama podijelila lektire koje planiram početi ili završiti do kraja godine.
Ali danas želim podijeliti lektire koje su me do sada posebno pogodile.
Ja sam dijete Prijedora i Kozarca. Prognana. Odrasla sam u tuđini. Ipak, moja krv, seljačka, vezana je za svako zrno avlije moje babovine.
Ta mjesta nisu samo tačke na mapi. Nisu obična mjesta. Ona predstavljaju historiju progonstva, rata i junaštva. U isto vrijeme odražavaju izazov ponovne izgradnje života onih koji su raseljeni.
Odrastati kao dijete iz Prijedora i Kozarca znači nositi jedinstveno naslijeđe. To je djetinjstvo provedeno balansirajući između dva svijeta – težnje za integracijom u zemlji domaćinu i duboke, iskonske potrebe da ostanemo vjerni svom porijeklu. Uz to, to je i naslijeđe trauma jednog sukoba koji je u mom rodnom gradu poprimio najmonstruozniji oblik, ostavljajući trag na mom narodu i mom identitetu, koji danas s ponosom nosim.
Prihvatiti ovu transgeneracijsku tugu bio je dug proces. Dugo sam se borila protiv njenog postojanja, njenog legitimiteta, pa i ideje da me može definirati – mene, dijete rođeno s bijelom trakom. Kroz aktivizam i angažman shvatila sam da ta tuga nije slabost. Naprotiv, ona je sastavni dio mog identiteta. Prihvatajući je, pronašla sam ne samo mir nego i način da ohrabrim druge mlade iz dijaspore da učine isto. Bol koja nas je oblikovala nerazumljiva je onima koji su odrasli u miru. Ta bol nije sramna i nije nešto što treba skrivati – to je snaga koju trebamo prigrliti.
Suočiti se s tom boli zahtijeva hrabrost. To je snažna, nepokolebljiva bol, naša i tuđa. Upravo mi literatura pomaže u tome. Ima nešto u knjigama.
Knjige koje danas dijelim s vama nisu samo tekstovi – one predstavljaju iskustva svojih autora i reflektuju fragmente naše zajedničke priče. Diraju u osjetljive tačke, bude tihu ljutnju i duboku tugu skrivenu u svima nama.
Naučni radovi poput onih Jasmina Medića, Hikmeta Karčića i mnogih drugih ključni su za dokumentovanje i očuvanje činjenica. Ali literatura ima posebnu moć. Ona nadilazi brojeve i analize, humanizuje ono što je teško shvatiti, daje glas onima koji ga više nemaju i pruža emocionalnu dubinu događajima koje pokušavamo razumjeti.
Zato mi je važno da podijelim ova djela i riječi koje me podsjećaju da, uprkos doživljenim strahotama, postoji nada u otporu.
Riječi Šerifa Velića savršen su primjer dostojanstva. Njegova priča, prožeta boli i istinom, duboko me dirnula. Čitati njegove tekstove je poput slušanja glasa prošlosti koji snažno odjekuje u mom životu. Uz lektiru, vrijeme je nestalo. Dijete rođeno dok je on prolazio kroz užas logora, danas je inspirisana njegovom snagom i izdržljivošću.
Njegove riječi podsjećaju na suštinsku istinu: traume se nikada ne brišu u potpunosti. One ostaju u nama, ne kao ožiljci koje treba sakriti, već kao dokaz naše ljudskosti. Kroz priče poput Šerifove naučila sam da živjeti s tim ožiljcima ne znači biti definisan njima, već naučiti kako im dati smisao, kako ih pretvoriti u snagu.
Šerif piše da bi odao počast mrtvima. Danas, kroz svoje riječi, želim odati počast živima. Vama koji ste preživjeli, poput njega. Vama koji nosite dostojanstvo preživljavanja nezamislivog i snagu da tu priču prenesete budućim generacijama.
U ime te buduće generacije vam se zahvaljujem. Pisani trag koji ostavljate u amanet je obećanje: obećanje da nikada nećemo zaboraviti i da ćemo se truditi graditi drugačiju budućnost.
Imamo obavezu da čitamo, dijelimo i prenosimo ta svjedočanstva. Ne da bismo ostali zarobljeni u prošlosti, već da bismo to sjećanje pretvorili u pokretačku snagu promjene – u himnu životu i ljudskosti.
Ove knjige, ovi tekstovi, nisu samo svjedočanstva. Oni su darovi I svako slovo piṣ̌e priću naroda naṣ̌eg.


OVAKO PIŠE AJLA KUDUZOVIĆ naša Prijedorčanka.
Milioni nevidljivih, skrivenih faktora (dispozicija), kao što reče Lav Nikolajevič Tolstoj, u svom romanu RAT I MIR utiču na (poziciju) konačan ishod...Trebalo je mnogo toga da se dogodi, posloži da smognem snage da SAČUVAM OD ZABORAVA svoje memoare, i pišući još jednom proživim ono što sam svim silama želio "zaboraviti" a onda se dogodi jedna Ajla Kuduzović, moje gore list, pa napiše ovako divnu RECENZIJU koja me evo dovede na rub plača. Prvo sam osjetio žmarce čitavim tijelom baš kao kad su me u logoru prvi put prozvali a znao sam šta me čeka...Dakle: Iskreno zahvaljujem AJLI. Znam ja ko je Ajla K. Visoko naobrazovana mlada Osoba, aktivistica koja se neumorno bori da se sazna za naša stradanja u našoj domovini Bosni i Hercegovini. Hvala veliko Ajla Kuduzović. Nadam se da ćemo se sresti, dali u našem Kozarcu ili možda tamo kod vas u Švicarskoj.

Uz prijateljski pozdrav Šerif Velić

Budimo jedni drugima krila a ne kora od banane.