Raja, kozarčani su i dalje na nogama i pomažu na sve strane. Jutros u 7 sati zbor ispred Mutničke đamije i dogovor ko gdje,  šta da radi i kuda da ide. Dogovoreno je da tri kombija idu u Doboj, jedna grupa je otišla u Prijedor da pomaže u čišćenju i dezinfekciji kuća, jedni su ostali da dežuraju u Kozarcu... Meni je rečeno da idem sa kombi autima u Doboj. Ekipa za pomaganje našim komšijama iz Prijedora je smanjena. Vatrogascima je jedan kamion mobilisan od Saveza vatrogasaca RS i tri izuzetno vrijedna vatrogasca.

Utovaramo robu u auta, Ibro utovara 400 kruhova  koje je donirala pekara Mrakovica.

Formiramo kolonu, zajedničko fotografisanje i krećemo, pravac Doboj.

Na ulazu u Doboj svuda ove slike.

Prije Doboja nas čeka Bajrin prijatelj i vodi nas u, Potkamen, predgrađe Doboja. Dok smo čekali da se put rasčisti morali smo maske imati jer neugodan miris se širi svuda okolo.

Već na ulazu u Potkamen ova slika, voda se još nije povukla.

Domaćini nas dočekuju sa velikom radošću. Ramzija Salkanović, samohrana majka i njen sin Adnan mi pričaju o svojim mukama. Adnan me pita za koju internet stranicu radim. Zatim mi reče da će pogledati našu stranicu ali kad bude imao struje i ako mu je kompjuter još ispravan. Još se nemogu vratiti u svoju kuću.

Muradif Bećarević, Bajro Berbić i Meho Ibrahimović mi prićaju kako ima još raje koja im pomaže.

Ibro i momci dijele pakete, nepitaju kome šta treba. Odjednom se iznenadih kad čujem nekog od prisutne raje: Prijatelji nemojte nam davati mlijeko, imamo sad dosta mlijeka. Dajte to mlijeko nekom kome je potrebnije. Ovo me oduševilo i pozitivno iznenadilo, jer sam navikao da raja ne odbija i prihvata sve što im ponudimo. Ovdje su tražili samo ono što im je potrebno, a sve što nije potrebno nisu htjeli da prime. Samo su rekli da vozimo kod drugih, koji  nemaju.

Arif Junuzović zadovoljan paketom koji je dobio. Zahvaljuje se dobrim ljudima.

Hanka Ibrahimović isto tako zahvaljuje na pomoći koju je dobila od kozarčana.

Krećemo nazad, a ja pravim još par fotografija.

Bajro je rodom iz Doboja i otišao je da obiđe familiju. Mi smo ga čekali na magistralnom putu ali Ibri đavo neda mira. Zove mene da se provozamo kroz Doboj, bar tamo kuda se može. Ja, kao i uvijek, znatiželjan uskaćem u kombi i krećemo. Naravno maske su nam na ustima. Pravim puno fotografija. Objavljujem par fotki, bez komentara jer mislim da fotografije kažu dovoljno.

Sljedeća destinacija je selo, par kilometara od Doboja, Ćivćije. Ovdje nas dočekuju naše kozarčanke. Napominjem da smo našim kozarčankama pomogli posebnim paketima. Pitamo Senku i njenu tetku Sediju Herceg gdje da uručimo pomoć koju smo dovezli. One nam rekoše da to predamo u društveni dom od  MZ Ćivćije.

Dolazi Hođa od ovog đemata i predlaže isto kao Senka i Muharemovca(Sedija Herceg). Produžavamo 30 metara dalje i parkiramo ispred doma.

Istovar robe je išao brzo jer ovdje su dosta dobro organizovani. Kradom zapitkujem prisutne, kako se dijeli pomoć i jesu li zadovoljni podjelom. Na tv ili internetu čujem da se, humanitarne pomoći, često puta zloupotrebljavaju. Nisam uspio čuti nešto loše.

Susret sa meni dragom rajom, moja sestričinja Senka i njena komšinica Almasa Ahmić. Vrijedno rade i pomažu pri prihvatu humanitarnih pomoći koje stižu u njihovo selo.

Dugi mi dolazi i kaže: Moraš nešto da zabilježiš. Pravi jedan manji paket sa osnovnim namirnicama i vodi me par stotina metara od društvenog doma.

Iz kuće izlazi Emina Ahmić i njenih troje djece, kćerke Nazife, Azelma i sin Muradif. Kad je Emina čula da smo kozarčani, nekako sve sretn nas poziva u kuću. Naravno ostajemo vani. Dugi joj reče da mi kaže za Nazifu. On zna jer je još prije 6 godina dolazio i donosio pomoć ovoj porodici. Emina mi iznosi papire od kćerke Nazife i priča da ona ima urođenu anomaliju srca i pluća. Zatim da su doktori otkrili da ima urođeni tumor na plućima. Kako žive, pa muž Ređo ide raditi na nadnicu i malo dječijeg doplatka. Emina želi da se zahvali svim kozarčanima. Njen muž Ređo je, sa kozarčanima bio u logoru Manjača. Kozarčani su dolazili da pomognu, finansijama, Nazifi. Odlazimo a Emina ponavlja riječi zahvale svim kozarčanima.

Vraćamo se u Kozarac. Ekipa, koja je radila u Prijedoru, stigla je malo prije nas i odmaraju. Pitam Dadu Kapetanovića gdje su radili i šta su radili. On mi u kratkim crtama ispriča da su radili na čišćenju kuća i dezinfekciji.

Radili su u Prijedoru, naselje Tukovi. Očistili i dezinfikovali 37 kuća sa popratnim objektima. Sve pohvale ovim momcima. Nisam bio tamo ali mi je Dado dozvolio da uzmem njegove  fotografije. Uzeo sam 2 fotografija.

Na kraju da kažem da sam danas dobio dosta poruka putefb i email-a. Sva pisma su riječi hvale za sve kozarčane. Nemogu sva pisma objaviti ali jedno ću da objavim.

Selam brate, hvala vam na svemu tebi čestitam na odlično odrađenom poslu (tekstu i slikama).
Imam još jednu molbu znam da je skoro pa nemoguće ali ovo moram da kažem.
U jednoj ok kesa pomoći koje ste dostavili našli smo cedulju u kojoj piše "nije mnogo ali je od srca kozarac" sve nas je rasplakalo evo dok pišem suze mi idu tražio sam po internetu nisam mogao nać jer nema prezimena pa možda ih i poznaješ ako poznaješ da se posebno zahvališ i da sam lično tražio porodicu koja je u teškoj situaciji da uručim.
hvala još jednom i da vas Allah nagradi i sačuva svih nedaća.

Enver ef Vardo