Raja, sav Kozarac je na nogama.  Medžlis IZ Kozarac, u petak 16.05. 2014., nekako spontano započinje akciju prikupljanja pomoći za ugroženo stanovništvo, u cijeloj BiH, od  poplava i klizišta. Akciji se isto tako, spontano, pridružuju Fantomi, vatrogasci, Optimisti, poljoprivrednici, zatim neke firme iz Kozarca, pojedinci kao što je Ismet Hušić koji je svoj šleper dao na raspolaganje, a zatim isti kad je bio pun odvezao na odredište. Znam da mnoge nisam spomenuo ali isto tako znam da će mi oprostiti jer spisak je stvarno velik. Zato ću da kažem ono što mi je Dado Kapetanović rekao, "piši kozarčani i nemoj da nas djeliš na ove ili one, svi smo mi kozarčani".

U petak počeli akciju, a već u subotu Ismetov šleper je bio pun ali se nije moglo nikud jer svi putevi, prema ugroženim mjestima, su bili zatvoreni. U međuvremenu kozarčani su pomagali svojim komšijama oko Prijedora i u Sanskom Mostu. Sjetih se da su vatrogasci željeli mnogo više da pomognu ali nisu imali materijalnih sredstava, naprimjer pumpe za ispumpavanje vode, čamac kojim bi izvlačili unesrećene ili dostavljali pomoć i još stvari koje bi pomogle efikasnijem radu Vatrogasnog društva. Ako bi neko želio da pomogne i može te pumpe negdje da nabavi ili čamac, bilo bi dobro da to pošalje Vatrogasnom društvu Kozarac, a oni će to sigurno upotrebiti kako bi pomogli unesrećenoj raji.

Juče Dolaze hođa Amir, Ibro, Dado, Ekrem i rekoše da su našli neku rutu koja je duplo, a možda i više, duža od normalne ali se može proći do Maglaja. Odmah se formira kolona auta, kombija, sa Šleperom i kamionom od Almira Muratčehaića poznatijeg kao Ami. Ismet Hušić se smješka i kaže kud vi kombijem prođete i ja ću svojim šleperom. Na kraju, tako je i bilo. Jedna zajednička fotka sa volonterima koji su išli u konvoju i onima koji su ostali da dežuraju u Kozarcu. Krećemo na put prema Maglaju.

O samom putovanju i poteškoćama koje smo imali nije potrebno pisati. Jadna kratka pauza negdje blizu Travnika i zajednička fotografija. Ovo je više da se vidi snijeg tamo u daljini.

Ovih odrona, na putu, je bilo dosta.

Prije Maglaja na par kilometara u mjestu Lijesnica nas čeka Mirsad Garibović. On je rodom iz Kamičana. Ovdje srećemo i raju iz Cazina koji su došli sa istim ciljem kao i mi.

Istovaramo robu za Mirsada Garibovića. Mirsad je tamo iza, vjerovali ili ne, plače. On je jedan od četiri kozarčanina koji žive u Maglaju a njihovi kozarčani su im dostavili pomoć.

Mirsad, njegova žena i kćerka, očiju punih suza, zahvaljuju nam i pozivaju nas da svratimo kod njih da vidimo kakav ih je belaj strefio. Nemožemo da se zadržavamo, jutros u 9 krenuli a već je skoro 5 sati poslije podne. Treba robu istovariti do mraka.

Putujući niz rijeku Bosnu, samo su ovakve slike, naravno i odroni na putu.

Prolazimo kraj Maglaja i stižemo u našu bratsku Mjesnu Zajednicu Kosova. Dočekuje nas nama već poznata raja, Enes, Hasib i ostala nama draga raja. Momci se odmah bacaju na posao i istovaraju kamion od Amija. Ovdje kad dođem u glavi mi priče naše raje koji su jedno vrijeme 1992. godine boravili kod ove raje. Uvjek pozitine priče uz veliku zahvalnost ovoj raji koji su pomagali našima te ratne 92.

Dok fotografišem istovar neko od prisutnih mi ispriča da su Kosovljani (nadam se da sam dobro napisao) dobro organizovani i da su osnovali javnu kuhinju, kako bi ugroženi, koji nemaju gdje da skuhaju jelo, mogli da ovdje dobiju topli obrok.

Momci odmaraju skupa sa domaćinima, dok Ismet parkira svoj šleper.

Ismet provlaći svoj šleper kroz iglene uši. Šleper parkiran i istovar može da počne.

Lijepe domačice spremne da prihvate i smjeste robu.

Ismet Hušić i njegov kolega. Šta reći za ovog čovjeka osim da je velik ko Kozarački kamen

Zujim okolo, fotografišem zapitkujem raju sve i svašta. U jednom momentu fotografišem ovu klupu i vidim ovog čovjeka, stisnute usne, prisilni osmjeh kao da sam sebe tjera da se osmjehne da sakrije nešto. Prilazim i pitam kako je on prošao sa ovim poplavama a on mi reče da je kod njega gore. Šta? Eh moj prijatelju, klizište sve mi odnijelo. Pitam ga za ime a njegova kćerka Melisa mi reče da se on zove, Muhamed Alić. Ja im reče da se moja mahala zove Alići. Na moje pitanje može li se doći do tog klizišta, Melisa mi reče može ali je veoma opasno i ide se na vlastitu odgovornost. Policija brani ali raja se prokrade. Kad sam rekao, ako Muhamed smije smijem i ja. Njemu bi nešto draga, kao ono, vidi ovog ludaka hoće da rizikuje život da bi fotografisao moju nesreću. Melisa kaže da nesmije do kraja da ide ali ići će dokle mogne. Već joj glas podrhtava. Obavještavam Arčija gdje idem, a Husnija reče da će i on da ide.

Vozimo se par stotina metara prema Doboju putem M17 i blokada.   Policija kaže nemože se dalje ni pješice, a mi bez pitanja pa preko trake dalje. Govore iza nas da je opasno ali ja i Muhamed se nezaustavljamo i idemo dalje a Melisa i Husnija za nama. Kakav je magistralni put M17, ovdje kod MZ Kosova, pokazat ću fotografijama.

Prolazim na drugu stranu gdje nas niko nevidi i okrećemo uz brdo, mahalu u kojoj žive Alići. Već na početku užas.

Iz ovog djela Kosove 18 familija  je iseljeno. Ovdje, svako slovo koje bi napisao, je suvišno.

Idući prema Muhamedovoj kući, srećemo Jasminku Alić. Kaže nam da pokušava spasiti bilo šta. Jest riskantno ali mi idemo.

Dva dječaka isto tako kao i Jasminka. Došli su bez znanja roditelja. Nama dobacuju, "Niste nas vidjeli". Ako bi roditelj znali da su ovdje mogu zamisliti kako bi se sekirali.

Dolazimo do Muhamedove kuće, prizemlje je već u zemlji. Sad je prvi sprat prizemlje. Melisa izgubljena, hoće u kuću ali se ne usuđuje. Muhamed mi reče: 55 godina živim radim i gradim ovu kuću da bi u roku od jednog sahata ostao bez svega. Pa kad sam ostao bez kuće vjerujem da bi mi narod pomogao da izgradim drugu kuću ali gdje. Ostao sam,  bez zemlje i zemlju mi je odnijelo.

Fotografišem i šutim a glava mi se rapada, odjednom me zabolila glava i noževi mi paraju prsima. Prikrivam sve ovo od ovih dvoje i razmišljam koja je bol kod njih.

Melisa izneneda odlučuje da uđe u kuću, Muhamed je prati bez riječi. Kad sam rekao, gdje smije on smijem i ja. Ušao sam sa njima u kuću. Napravio sam par fotki ipak bolje bez tih detalja. Zidovi bijeli isto tako Muhamed i Melisa.

Vraćamo se nazad ali drugim putem, okrećem se i pravim ove fotke. Melisa mi priznaje da joj noge drhte od straha ali sve je dobro prošlo.

Silazimo na magistralni put M17 a kozarčani već stigli i naravno mene kritikuju gdje sam do sad. Arči galami što se nejavljam na telefon. Tek tad se sjetih da mi je telefon ostao u autu. Propustiosam da fotografišem prigodne govore povodom ove akcije i nisam napravio fotografije. Arči mi reče da su to bila kratka obraćanja. Ispred MZ Kozarac Ekrem Hadžić, predsjednik savjeta MZ, zatim izaslanik glavnog imama IZ Kozarac Jasmin ef Glamočanin. Ispred domaćina se obratio Glavni imama Maglaja Izudin ef Kruško i ispred MZ Kosova Enes Sejmenović.

Zatim smo se sa Muhamedom i Melisom provozali dijelovima koji su bili poplavljeni. Fotografije pričaju.

Poslije smo žurili za ostalim, jer ja i Husnija smo se zadržali više od predviđenog. Ipak stigli smo kolonu.

Nastavljamo dalje sa drugom polovicom robe u šleperu. Prva polovina je istovarena u MZ Kosova. Dolazimo u džemat koji se zove Čobe. Nalazi se u Novošeherskom kraju, opština Maglaj. Dok se vozimo prema ovom selu nevidimo rijeke niti nekih poplava ili klizišta. Poslije mi rekoše da su ovdje unesrećeni koji su morali napustiti svoje kuće kojih više i nema.

Nalazim ekipu koja se brine za prihvat i raspodjelu pomoći. Enver ef Vardo, Fahrudin Smailović, Zijad Meškić, Munib Jusufagić i Zijad Smailović. Enver ef mi priča da su Čobe i ostali džemati Novošeherkog kraja prihvatili oko 500 unesrećenih osoba. Ovdje su unesrećeni iz Željeznog Polja gdje je klizište sve odnijelo, kuće i zemlju. Zatim poplavljena mjesta: Topčić polje, Starina i Bradići. Ef Vardo se zahvaljuje svim džematima i dobrim ljudima na pomoći.

Na televiziji, internetu, novinama i drugim medijima čujem da ima zloupotrebe humanitarne pomoći. Raspitujem se ko je ovdje izbjeglica. Bilo ih je više. Kradom, da me ona ekipa za raspodjelu ne vidi, izvlačim iz stroja za istovar jednog čovjeka i njegovog sina. Husein Okanović ima tri sina. On je iz Željeznog polja, a zaseok koji se zove Šahmani. Priča da su Šahmani i Balačići izbrisani. Tamo nema povratka. Nemam kuću, zemlju, posao. Ništa nemam. Hvala ovim džematlijama koji pomažu meni, ženi i djeci. Uzdiše duboko i još mi reče da mu je žena sto postotni invalid. Pitam što, a on mi reče da mu je žena slijepa već deste godina. Husein je zadovoljan i zahvalan na pomoći koju dobija.

Na kraju jedna zajednička fotografija.

Jutros me zove Kićo, predsjednik udruženja poljoprivrednika. Kaže da i danas imaju akciju. Žurim do Mešića pumpe gdje je zakazano okupljanje. Kolona se formira sa traktorima punim stočne hrane. Kažu, treba pomoći da se blago spasi. Kod mnogih poljoprivrednika je uništena stočna hrana.

Jedna zajednička fotografija sa učesnicima ove akcije. Još jedan kratki video od ove akcije.