U okviru našeg novog programa “Laboratorija Ideja”, u prvoj fazi projekta pod nazivom Prijedorski Ćilim, uradili smo 9 intervjua na osnovu kojih smo pripremili 9 kratkih filmova i jedan dugometražni film. Film je priča o životu u Prijedoru i okolini prije rata 90tih godina prošlog vijeka. Većina mladih danas ne može ni zamisliti da se nekad zajedno radilo i gradilo. Ali to nije njihova krivica jer oni uče od onih koji svoje greške iz 90tih sada prenose na njih.
Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.
Piše: Edin Ramulić
* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.
