ZIMSKE NOĆI AUTOR: SEMIRA JAKUPOVIĆ

često me tako u dugim noćima

Izjeda čežnja

kao moljac nagriza najljepšu haljinu

I kvari mi snove

Eh, kada bi se moglo nekom magijom

Pobjeći u djetinjstvo

i obući zimske čizme nove

Juriti kroz zvjezdane noći

Na pomahnitalim sankama

Slušati dječiju graju po bosanskim brdima

Ovako, samo uspomene znaju da prže

Još sjećanja nas u životu drže

U dugim, beskrajnim noćima

Carije teska samoća

čini mi se da čujem glasove

Vatra bukti

Peć svjetluca u mraku, kroz prozor gledam

Igraju se pahulje

Šare su svuda po zidovima

Pokušavaju ih uhvatiti ruke promrzle

Zvijezde namiguju, ledenice se hvataju niz prozore

Ja ležim i ćutim

žao mi zaspati usred zimske magije

Jutra su beskrajno hladna

Ali ih majka svojom ljubavlju pobjeđuje

Ustaje prva, da odloži vatru

Uskoro će nas toplina preplaviti

Tako će nam lijepo ispod jorgana biti

Otac će napolju snijeg očistiti

I put kroz avliju prohodnim napraviti

Možda malo luga po prtini baciti

Da se neko od djece okliznuo ne bi

I tako ćemo dočekati novi dan

Ovdje su zimske noći bez snijega

Daleko od voljenih već godinama

Što skupljam ih k’o rastrgnutu

perlu bijelu od bisera

Ali ih više sakupiti ne mogu

Izgubile se zimske idile i dragi ljudi u njima

Jos tražim ledene , uklizane kaldrme

po engleskim ulicama

U maglama se gube zadnji oproštaji

sa dragim I poznatim licima

Starimo, u čeznji za zimama rodnoga kraja

godine prolaze

Cerekaju se nježnim danima mladosti

Uspomene slete na dlan hitro

I istope se poput prve pahulje

Suze poteku niz obraze

Tješim se, to je od hladnoće

Tješim se, doći će bolja vremena

Bogat sam čovjek, dok sjećanja me služe

Bit će mi lakše, samo nek’ teku suze